Kada je jedne svibanjske noći njihov bubnjar Rabia al-Ghazzi pronađen mrtav, s prostrijelnom ranom u vratu na sjedištu sestrina automobila, društvo mladića iz Damaska shvatilo je da se Sirija pretvara u mjesto na kojem za njih nema budućnosti. Sa sigurnošću su znali da iza njegova ubojstva stoje provladine snage.
Dotad su, poput mnogih svojih sunarodnjaka, svirali u klubovima, maštali o vlastitom bendu i albumu, sudjelovali u protuvladinim demonstracijama i kritizirali sirijsku vladu, no sada su sve nade stale samo u jedno - preživjeti.
Već iduće godine okupili su se u Libanonu. U jednom bejrutskom kafiću skovali su plan i formirali bend Khebez Dawle. U prijevodu - državni ili vladin kruh. Aluzija na kruh koji je Sirija do rata subvencionirala svojim građanima.
Aktivizam i glazba
Počeli su svirati, upozoravati na društvene nepravde, baviti se glazbom kroz aktivizam i obrnuto. Nažalost, ni Libanon više nije bio sigurna točka. Rat je postao prijetnja čitavom području. Album je bio dopola snimljen kada su si pružili ruke i rekli: možda opet, negdje, jednom. Troje od njih u sklopu izbjegličkog vala ovih je dana stiglo u Hrvatsku. Za ostalu petoricu zna se da su se razbježali svijetom.
Putovanje 14 dana
Pjevač Anas, basist Bazz i gitarist Hekmet puna su dva tjedna putovali od Turske prema Hrvatskoj. Najprije su, pričaju nam, ukrcani na trošni brod koji ih je trebao prebaciti na grčki otok Lezbos. Brodić se svako malo gasio i prijetio potonućem. Ipak, domogli su se Lezbosa. - Mukotrpno putovanje tu nije ni približno završilo. Slijedili su dani i dani putovanja brodovima, autobusima, a najviše smo pješačili. Skrivali smo se po šumama, ilegalno prelazili granice i sada smo tu. Negdje. U Hrvatskoj. Ja idem u Njemačku, neki bi za Francusku - počinje priču gitarist Hekmet.
Susreli smo ga u nedjelju u Kutini, gdje je građanska inicijativa KUFER (Kutina je fer) organizirala manifestaciju za azilante, izbjeglice i Kutinjane. Glavne zvijezde trebale su biti poznati Dubioza kolektiv, no otkazali su, a organizatori su sasvim slučajno, gotovo u zadnji čas, u jednom zagrebačkom kafiću sreli trojicu Sirijaca. Uz piće su se zapričali i shvatili da sjede s jednim od sirijskih najperspektivnijih bendova. Bez obzira na to što su izbjeglice, članovi “državnog kruha” nisu odustali od ideje o albumu.
- Iako smo već dvije godine rock-bend u izbjeglištvu, album smo ipak uspjeli završiti. Kako? Teško! S ostatkom benda komuniciramo online, najveći je problem bio što ne sviramo zajedno, no ove godine album je izašao. Imali smo čak i promociju u Bejrutu! - prepričava uzbuđeno Hekmat.