RIJEČ STRUČNJAKINJE

Sanja Barić o slučaju Čavajda: ‘Zakonski je samo pitanje radi li se o oštećenjima, a odluka je na ženi‘

Profesorica ustavnog prava Sanja Barić tumači pravne aspekte trudnice kojoj je odbijen prekid trudnoće

Mirela Čavajda i Sanja Barić (u krugu)

 Neja Markicevic/Cropix

Mirela Čavajda, koja je u šestom mjesecu trudnoće otkrila da nosi dijete s tumorom na mozgu, u iznimno je teškoj situaciji. Za nju je to osobno, etičko i emotivno pitanje. Profesorica ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci Sanja Barić kaže da za druge, uključujući liječnike, koji moraju primijeniti propis pitanje nije tako kompleksno. Zakon kaže da se nakon 10. tjedna trudnoće prekid može zatražiti u tri slučaja. Prvi je da je ugroženo zdravlje žene u smislu opasnosti za njen život, drugi slučaj odnosi se na teške fizičke ili mentalne malformacije i oštećenja fetusa i treći je slučaj kaznenih djela - ako je do trudnoće došlo silovanjem.

Ravnatelj KBC-a Zagreb Ante Ćorušić govori o izgledima za preživljavanje, izlječenju djeteta i eutanaziji. Je li to uopće tema?

- Ovdje je riječ o teškim oštećenjima fetusa. Prema zakonu nema govora o razmatranju hoće li fetus preživjeti i kakve bi bile šanse izlječenja. Radi se o utvrđivanju teških mentalnih ili fizičkih oštećenja. To utvrđuje komisija, a moralna je odluka žene što onda s time. Svako pozivanje na to da se ubija dijete i da je to eutanazija je izvrtanje priče i uvođenje tuđih moralnih prosudbi u postupak koje pravo i zakon ne poznaje. Ove druge dileme su važne, ali spadaju u pitanje priziva savjesti. Zakonski je samo riječ o pitanju radi li se o oštećenjima, a odluka je na ženi. Da je tome tako, vidjet ćemo i po postupanju susjedne Republike Slovenije koja, za razliku od nas, poštuje svoje propise i ustavna uređenja ove materije.

Ako po zakonu žena ima pravo tražiti pobačaj do 10. tjedna trudnoće, a u iznimnim situacijama i nakon toga, jesu li bolnice dužne osigurati tu medicinsku uslugu? Ona se ne može dobiti u svim bolnicama.

- Ako prolazite kroz crveno svjetlo, to ne znači da je to pravilo, nego da kršite propis, što vam drugi toleriraju. To je isto. Pružanje pobačaja na zahtjev je najnormalnija medicinska usluga koju javno zdravstvo mora pružiti svojim pacijenticama. Slučaj Mirele Čavajde je stravičan, ali inače pobačaj na zahtjev nakon 10. mjeseca u Hrvatskoj je nedostupna usluga ili vrlo suženo dostupna, i to kombinacijom toleriranja nepružanja zdravstvenih usluga te vrste te potpunim izvrtanjem priziva savjesti i njegovim korištenjem suprotno pravnoj logici toga instituta. Njegova pravna logika je da medicinsko osoblje - liječnici, sestre, fizioterapeuti i drugi mogu odbiti pružiti uslugu koja je protivna zakonu i temeljnim moralnim postavkama. Bila bi riječ o elektrošokovima, vezivanju i sličnome. Protivljenje usluzi i zahvatu koji je, prema odluci Ustavnog suda, priznat zakonom i ustavom znači kršenje prava. To je nezakonito i neustavno.

Znači li to da svaki ginekolog koji odbije izvršiti pobačaj pozivajući se na priziv savjesti krši zakon?

- Ne znači. Govorimo o tome da zdravstvena ustanova mora osigurati uslugu pobačaja. Priziv savjesti je kod nas reguliran preširoko, a u praksi se primjenjuje još šire. Doslovno imamo osobe koje od danas do sutra daju priziv savjesti pa od njega odustaju i rade negdje privatno. Javnozdravstvena ustanova mora voditi računa da zaposli dovoljno liječnika koji nemaju priziv savjesti, uključujući mogućnost da više ne zapošljava one koji ga unaprijed daju. Dapače, ne bi se smjelo dopustiti da se on daje tijekom zaposlenja. To je jedan od bitnih radnopravnih uvjeta za zdravstvenu službu u ovoj specijalizaciji, a ne nešto što se odjednom osvijesti. Prilikom zapošljavanja trebalo bi se tražiti izjašnjavanje o ovom pitanju. Radi se o dva prava koja su neusporediva. Savjest je nešto što biramo i možemo promijeniti svoja razmišljanja i osjećaje, a trudnoća je fizičko stanje koje trajno promijeni žensko tijelo i cijeli život žene.

Ako u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj nema liječnika educiranih za prekid trudnoće u slučajevima kakav je onaj Mirele Čavajde, treba li HZZO ženama platiti postupak u inozemstvu?

- Treba, ali je problem što se takav zahvat ne smatra liječenjem, nego se tretira kao postupak usporediv s estetskom kirurgijom koji je slobodni izbor. Ovdje se ne radi o tome, već o teškoj malformaciji, ali i opasnosti za ženu neovisno o tome što slušamo od zagrebačkih liječnika.

Imaju li žene pravni prostor da se izbore za pravo na pobačaj?

- Taj je prostor pravno maglovit jer tek treba pokrenuti postupak i voditi ga. Radi se o situaciji koja je ženi uvijek teška i nakon traume pobačaja više nemaju snage za pravne postupke. U ovim slučajevima potrebno je čekati strateške parnice. Ima pravnih puteva i više načina da se država pozove na odgovornost, samo ih treba pokrenuti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. listopad 2024 12:58