Sudjelovao je on u više spašavanja tijekom svoje 40-godišnje ronilačke karijere, no nikad nije sudjelovao u akciji spašavanja na moru kao ove godine u svibnju. Tada je poznati pulski ronilac i fotograf, nekadašnji fotoreporter dnevnih novina Glasa Istre, Branislav Danevski spasio dva života 60 kilometara od istarske obale na tonućoj jedrilici. Da njega nije bilo na tom brodu Lučke kapetanije Pule, teško da bi se dvije žene koje su bile na jedrilici kao gošće regate spasile. Jer jedrilica se prevrnula, a one su ostale zarobljene ispod mora zatvorene u kabinu. Nitko im osim ronilaca nije mogao pomoći. A sve se to dogodilo usred noći. I baš zbog toga Danevski je prošli tjedan dobio Plavu vrpcu Vjesnika, nagradu koja se na kraju svake godine dodjeljuje za iznimna djela spašavanja ljudi na moru. A ovo je spašavanje definitivno bilo vrijedno te poznate Plave vrpce, mada Danevski kaže, a slažemo se s time, da ju zasluži svatko tko je za nju nominiran.
- Dva- tri puta sam spašavao plivače, ali ovako nešto još nisam radio. Svi mi koji smo uz more i u ronilačkim centrima imamo to nepisano pravilo da pomažemo našim institucijama, kapetaniji, policiji i svima kojima treba. Tek sam zapravo sada svjestan što sam napravio, nakon tih šest- sedam mjeseci koliko je prošlo. Sve mi se sada posložilo. Meni u tom trenu adrenalin nije radio. Jedina misao mi je bila da moram otići ispod mora da izvučem te dvije osobe vani iz potopljene kabine. Nisam ni znao je li netko unutra živ. To ne možeš procijeniti dok ne dođeš na lice mjesta, prisjeća se ovaj ronilac. Naime, poziv za spašavanje dobio je od Lučke kapetanije Pula u pet ujutro, a već u šest sati bili su na licu mjesta. Nisu ni došli do jedrilice, a Danevski je već skočio u vodu. Nije bilo olujno more, ali je bilo ‘mrtvo‘, odnosno bili su veliki valovi od metra. Danevski je bio sam bez pratnje.
- Meni je zazvonio telefon u 5.09 minuta, a već u 5.18 minuta sam bio spreman za polazak sa svom opremom. Zvala me kapetanija da se radi o spašavanju dvoje zarobljene osobe u kabini. Pitali su me bih li bio u timu. Nisam ni znao što je, samo sam rekao da. Na osnovu te informacije sam pripremio sve što treba. Obalna straža je došla po mene u ronilački centar i od tu smo krenuli put 17. milje. I kada sam došao tamo, imao sam što vidjeti. Tamo je bio šou. Jedrilica je bila okrenuta za 180 stupnjeva. Brod nije ni stao, a ja sam već skočio u vodu. To je bilo nekih 15 metara od jedrilice. Plivao sam nekoliko metara i podronio na dubinu od tri do četiri metra. Kada sam došao dolje bio sam u polumraku. Milijardu špaga je visilo na sve strane. Gledao sam gdje ću, priča nam Danevski kao je to izgledalo ispod mora. Došao je na ulaz u jedrilicu i davao signale, ali se nitko nije javljao. Došao je do pozora i svijetlio, ali nitko se i dalje nije javljao.
- Nisam tada ništa mislio. Dok ne dođem unutra, ne znam što da mislim. I opet sam došao na vrata, čupao sam jedra. I onda je iz vrata ispala jedna ruka. Znao sam da su tu. Stisnuo sam tu ruku. Tek kada sam treći put stisnuo ruku dobio sam slabi stisak nazad. I onda sam shvatio da su žive, priča nam Danevski dalje. Naime, ove su dvije žene, među kojima je i direktorica Sajma knjige u Istri Magdalena Vodopija, bile toliko izmorene i pothlađene jer je temperatura vode bila 12 stupnjeva Celzijusa da nisu imale snage se javiti. A i pitanje je koliko im je zraka ostalo u kabini. U ta tri sata spasilo ih je činjenica da se pri prevrtanju jedrilice u kabini stvorio zračni čep. No, voda u kabini im je stalno rasla. Kada je Danevski došao do njih, veli, voda im je bila doslovce do grla. Pozdravile su se već sa životom.
- One su bile u toj hladnoj vodi sa svom robom i opremom u mraku tri sata. Ja sam bio jedino svjetlo koje je došlo. Nitko ih od ostatka posade broda nije mogao izvući van jer je netko od njih morao podroniti u mraku nekoliko metara između svih tih jedara i špaga. Bili bi se ugušili, ističe Danevski. Naime, na brodu je bilo petero osoba u vrijeme nesreće. Tri su se odmah spasile jer su ostale na palubi.
- Kada sam shvatio da su žive, vratio sam se nazad do broda da mi daju još jednu ronilačku bocu i vratio sam se po njih. Kada sam ušao u kabinu, vidio sam dvije žene u šoku. Onda sam morao odlučiti koju ću prvu spasiti. A nepisano je pravilo da najprije spašavaš onoga tko je više u šoku. Kada sam izvukao prvu osobu van, išao sam odmah po drugu. Trajalo je to možda 15 minuta, ali ne znam ni sam. Vrijeme ti onda staje. Nosio sam ju sa svom garderobom na sebi i dvije ronilačke boce do broda. Onda sam opet zaronio. Kada sam s drugom osobom izlazio van iz vode, ona nije više imala snage, pa joj je zadnjih pola metra prije izrona ispao regulator iz usta. Nagutala se malo vode pa je morala u bolnicu. No, srećom, sve je dobro pošlo, priča nam Danevski dalje. Spašavanje je bilo gotovo. No, dojmovi se još dugo nisu slegli.
- Meni je adrenalin proradio tek nakon tri dana. U tom trenu bio sam hladan kao špricer i usredotočen na to što radim. No, kada su me kasnije novinari pitali kako se osjećam, krenule su mi suze znajući da sam nekog spasio. Sve ti se nakupi. Dojmovi se nikada neće sleći. Ti kada kreneš u jednu takvu situaciju, moraš biti svjestan da stavljaš svoj život na kocku da bi spasio tuđi. Ovog trenutka sam ja spasio nečiji život, ali moglo je biti pogibeljno. Mogao sam spasiti samo jednu osobu, a da je brod u tom trenu počeo tonuti. A ispod nas je bilo 40 metara. Znam sebe, ja bih krenuo za tim brodom i pitanje je kako bi to završilo. To imaš u sebi, ističe dalje. Dodaje da je svih tih njegovih 40 godina iskustva s morem bili sažeto u tih pola sata spašavanja. Reći će i kroz iskren smijeh da mu je to najbolja stvar koju je u životu napravio uključujući rođenje svog sina i kćeri.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....