Kada zemlja konkurira za privlačenje stranih investicija, nije samo bitno koliki je ostvarila ekonomski rast, nego i koji je njezin ekonomski položaj naspram drugih zemalja koje investitori promatraju. Usporedbe s drugim zemljama imaju jedino smisla kad se promatraju zemlje sličnog bogatstva po stanovniku, pa je Hrvatsku uvijek uputno uspoređivati s novim članicama EU, umjesto sa zemljama zapadne Europe i Skandinavije, čiji se standardi često u medijima koriste kao mjerodavni. Kad promatramo dugoročne serije podataka o BDP-u po stanovniku, primjećujemo da neke zemlje rastu brže, a druge sporije. Ako siromašnije zemlje rastu brže od bogatih, s vremenom se razlika između njihova BDP-a po stanovniku smanjuje; taj fenomen zovemo konvergencija. Kada siromašnije zemlje dostižu bogatije bez obzira na početne uvjete, to je apsolutna konvergencija, dok uvjetna konvergencija podrazumijeva dostizanje BDP-a po stanovniku koji je određen nekim početnim uvjetima kao što su struktura ekonomije ili prirodni resursi. Postojanje konvergencije od ključne je važnosti za EU, prije svega zato što nije dugoročno održivo imati dijelove Unije koji će i u daljnjoj budućnosti biti neto primatelji transfera iz bogatijih dijelova EU. Strukturni i kohezijski fondovi namijenjeni su upravo postizanju konvergencije; regije bi trebale investirati u one projekte koji uzdižu nacionalne ekonomije na višu putanju ekonomskog rasta. Drugim riječima, fondovi su tu da od stojadina naprave Mercedes, a ne da pokrenu motor. Dugo je Europska unija imala nadimak “konvergencijska mašina” koji je dobila zahvaljujući svojoj umješnosti u transformiranju siromašnih u bogate ekonomije. Od kraja Drugog svjetskog rata pa do ranih 1970-ih godina, zapadna je Europa konvergirala SAD-u u tzv. zlatnom dobu rasta, i to stopom od 3,8% godišnje. Od 1970-ih do 1990-ih južna i sjeverna Europa konvergirale su centralnoj Europi, a od pada Berlinskog zida do danas istočna Europa konvergira ostatku sa stopom od 4% godišnje. Prije velike recesije 2008. godine, EU je bila “supersila životnog standarda” i jedini predio ove planete gdje se konvergencija odvijala po skoro udžbeničkom konceptu.
Nažalost, Hrvatska u ovoj konvergencijskoj utrci prolazi jako loše. Podaci i MMF-a projekcije BDP-a po stanovniku od 2010. do 2020., pokazuju da ćemo sljedeće desetljeće dočekati samo jednu petinu bogatiji nego što smo danas, a Litavci, Rumunji, Bugari i drugi narodi kojima se ponekad smijemo bit će za barem trećinu bogatiji.
Prije pet godina, Hrvatska je bila nešto malo siromašnija od Litve (koja nas je pretekla 2007. godine), ali bogatija od Letonije, Turske i Rumunjske. Tada smo pripadali konvergencijskom klubu u kojem je bila Poljska i Mađarska te Litva, Letonija i Estonija, s tim da je Hrvatska 2000. godine bila bogatija od svih tih zemalja osim Mađarske! 2015. godine Hrvatska je siromašnija od svih navedenih zemalja koje su očito promijenile svoj konvergencijski klub i sada konvergiraju relativno bogatoj Sloveniji i Češkoj. Letonija je Hrvatsku prestigla 2011. godine, a Rumunjska će nas prestići sljedeće godine, hrleći prema istom konvergencijskom klubu kao i baltičke zemlje. Do kraja ovog desetljeća, našu zemlju će sustići i Turska, a siromašnija od nas će biti samo Bugarska.
No, ni to neće trajati vrlo dugo jer bi Bugarska mogla 2032. godine prestići Hrvatsku ako nastavi rasti istim stopama. 2020. godine od Hrvatske će biti bogatiji Kazahstan i Gabon, mjesta o kojima su današnji tridesetogodišnjaci u osmoljetki učili kao o zemljama Trećeg svijeta. Tragedija više nije u tome što Hrvatska već šest godina nema ekonomski rast, nego u tome što je u petnaest godina izgubila svu prednost pred zemljama svog konvergencijskog kluba. Čini se da će trkač s najboljim genetskim predispozicijama na cilj doći zadnji.
Na koji način je moguće promijeniti konvergencijski klub i ekonomiju katapultirati na višu putanju rasta? Kao prvo, treba iskoristiti kohezijske fondove; baltičke su zemlje u prosjeku povlačile više od tri četvrtine namijenjenih sredstava. Kao drugo, treba povećati udio izvoza u BDP-u da bi izvoz mogao postati motor rasta. Kao treće, ekonomiju treba duboko restrukturirati - od institucija pa do obrazovanja, zdravstva i socijale. Učenici u Estoniji uče programirati na računalu od prvog razreda osnovne škole, Litavci su reformirali sustav financiranja visokog obrazovanja i studenti vaučerima plaćaju fakultete, a Rumunjska se brutalno obračunava s korupcijom. Letonci su svoje napore usmjerili u start-up scenu i stvaranje stimulativnog ekosistema za inovacije. Cijenjeni prof. dr. sc. Ivo Bićanić znao je reći da je Hrvatska propustila tri šanse za konvergenciju; 1995. godinu kao kraj rata, 2001. godinu kao početak demokratizacije i 2009. godinu kao početak krize. Četvrte šanse nema na vidiku pa odgovor koji se nameće na pitanje kamo ide Hrvatska jest - nikamo.
*autorica predaje na ZŠEM-u, a istraživački interesi su joj ekonomski rast i ekonomska nejednakost
Rasprave & rješenja javna je tribina EPH grupe za promociju suvremene ekonomske misli te sučeljavanje vizija, teorija i stavova, kao i predlaganje solucija