Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu, koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 20 najboljih. Ovo su njihove priče
Njegovo obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo doista je drugačije od onoga što se viđa po Istri. Mala je to priručna farma na istočnoj obali Istre, u selu Hrboki na Barbanštini. Udaljena je od svega, na krškom pašnjaku s pogledom na dolinu Raše i Raški zaljev. Obasjana suncem ljeti, a zimi dere bura. Škrto je to tlo, koje je oduvijek bilo pogodno samo za stočarstvo, i to prije svega kozarstvo i ovčarstvo. Time su se mještani okolnih sela nekada i bavili. No, kako je to zahtjevan posao koji traži puno odricanja, sela su ostala bez blaga, a štale postaju kuće za odmor.
Baš zbog toga je 34-godišnji Puljanin Ivan Mofardin, čija je majka rodom iz sela Hrboki, odlučio ostaviti sve u Puli i otići na selo kako bi se bavio kozarstvom. Sve je počelo sasvim slučajno. Dobio je na poklon nekoliko kozlića koje je othranio na dudu u svom gradskom stanu. Neobični kućni ljubimci zahtijevali su puno odricanja. Zato je noću taksirao i radio da bi danju bio s njima na paši. I tako se Ivan zaljubio u kozarstvo i počeo proučavati koze i kako se uzgajaju. Danas na svom imanju ima 110 koza raznih pasmina: sanske, alpine i križane te dvije istarske.
Odlučio se na to i nakon što je isprobao više poslova - od taksiranja do građevine u Hrvatskoj, ali i Njemačkoj. No, osim ljubavi prema kozlićima koji su mu došli u život kao poklon, ovo je na neki način i povratak obiteljskim korijenima. Jer, kako kaže, koze su u ovom kraju imali njegovi stariji.
Solarni paneli
- Moj djed s majčine strane uvijek je imao stado koza i mogu slobodno reći da sam odgojen na kozjem mlijeku. To ti valjda ostane. I onda sam se odlučio time baviti. Kako u Hrbokima nisam imao djedovinu, a majka je iz tog sela, kupio sam manju parcelu na kojoj sam se počeo baviti kozarstvom. Potom sam uzeo od Hrvatskih šuma 13 hektara zemljišta u zakup, a tražim od države još jer bih povećavao broj grla - priča nam Ivan na svojoj skromnoj farmi gdje živi gotovo pa robinzonski. Od imanja se ne odvaja jer na njemu sve radi sam. Ovdje živi i brine se danonoćno za svoje životinje. Bavi se uzgojem koza radi mlijeka koje preprodaje maloj obiteljskoj sirani Vesna iz obližnjeg mjesta Loborika, koji su poznati po vrsnim i nagrađivanim istarskim sirevima.
Kaže da se na to naviknuo, kao i na cjelodnevni rad na farmi gdje nema ni struje ni vode.
- Ja sam vam na ovom imanju sve: i pastir, i mljekar i veterinar prema potrebi. Radim apsolutno sve bez ičije pomoći i s kozarstvom živim 24 sata na dan. Ujutro sam s kozama na paši, a poslije toga bavim se mužnjom. Slobodno mogu reći da sam šest sati na paši, a šest sati u "cicama" - dodaje kroz smijeh mladi stočar koji se kozarstvom bavi posljednjih sedam godina.
Njegova farma nema priključak ni za električnu energiju, ni za vodu. I dok je problem struje riješio solarnim panelima koje je postavio nedaleko od farme, vodu još nema. Zato mu je trenutačno glavna preokupacija kako do gospodarstva, koje je oko dva kilometra udaljeno od sela Hrboki u smjeru doline Raše, dovesti vodu. Budući da mu je to značajna investicija, dobro bi mu došla pomoć jer ovako svaki dan mora voziti vodu za sebe i svoje stado iz sela. Kaže da mu je zapravo to bio najveći poticaj koji bi mogao dobiti kako bi mogao formirati farmu kakvu želi.
- Voda mi je trenutačno najveći problem, posebno ljeti. To je sljedeća veća investicija koja me čeka - ističe samozatajni stočar koji nije posebno označavao ni put do svoje farme. Kaže da oni koji kupuju njegovo mlijeko dobro znaju gdje se nalazi. A ni mlijeka na kućnom pragu ne proda puno jer sve preuzima sirana Vesna. Dodaje da za to nema ni puno vremena jer je većinu dana na paši s kozama.
Novi propisi
- A, gledajte, moje su koze i zimi i ljeti stalno na paši i ja sam s njima tako da je to mlijeko koje one daju vrhunske kvalitete. Nažalost, cijene stočne hrane su otišle jako gore i ne mogu si priuštiti da mi koze budu stalno u štali. One uživaju, a ja sam s njima, bilo sunce prži, pada kiša. Nema mi druge. A uz sve to, baš takva paša daje vrhunsko mlijeko koje sirana prepoznaje. Mene uvijek pita kada počinje sezona mužnje. A ona vam traje od 15. travnja pa sve do 15. studenoga. Nakon 15. studenoga imam malu pauzu prije jarenja, a onda opet novi posao - priča nam Ivan.
Jarad ne drži na imanju jer se bavi samo mlijekom i kaže da će sada za njega biti veliki problem novi propisi koji će tražiti da jarad na klanje vozi u certificiranu klaonicu. Napominje da za to nema vremena, jer mora biti cijeli dan s kozama, a ni novca.
Koze su mu i većinu dana jedino društvo pa ih sve zna po imenu. Slušaju ga koliko to koze mogu. Jer, one su vrlo energične životinje.
Ugrizi poskoka
- To je jako zahtjevan posao i u Istri nema puno kozara. Jer, one su, za razliku od ovaca, puno lukavije. Dnevno s njima znam prijeći i trideset kilometara, a kako mi stado raste, morao sam uzeti i pse koji će mi pomoći u tome - priča nam dalje ovaj mladi poljoprivrednik.
Budući da se farma nalazi na krškom području gdje vladaju šikara i nisko raslinje s pokojom šumicom, što je za koze idealan teren, česti su ugrizi poskoka, a nailazi i na čagljeve.
- Na tom području ima jako puno poskoka i česti su ugrizi na kozama i psima. To je otegotna okolnost jer koze nakon ugriza ne daju mlijeko i moram ih liječiti. Tu je i puno čagljeva, što mi i sami lovci kažu. Srećom još nisam imao štetu s te strane, a i tor sam ogradio kako bih zaštitio koze od divljih životinja. Ipak smo mi daleko od sela. Tu imam i cijelu kućnu apoteku za životinje. Jer, svaki dan se nešto dogodi i moraš odmah reagirati - ističe bivši taksist i građevinar koji je po struci tehničar za mehatroniku.
Dnevno izmuze oko 160 do 200 litara kozjeg mlijeka.
- Jako pazim na kvalitetu i čistoću kozjeg mlijeka jer je to ključno u cijeloj priči. I u to imam još puno uložiti - objašnjava.
Žali se da su poticaji po grlu dosta mali i njima jedva pokrije neke troškove. Želio bi i da može raspolagati nešto većom površinom državnog poljoprivrednog zemljišta čime bi mogao povećati i proizvodnju. U vrijeme muzne sezone Ivan je na nogama već u 4 sata, muze do 8 sati, vozi mlijeko ili dolaze po njega, slijedi pranje laktofriza, a zatim paša do 14 sati. Mali odmor traje do 17 sati kada opet slijedi dvosatna mužnja pa opet paša do kasnih večernjih sati.
- Mnogi su alternativci, kada su vidjeli kako živim i radim, htjeli doći na farmu, ali objasnio sam im da ja ne živim takvim životom kakav oni zamišljaju. Mnogi su došli i pokušali, ali su brzo odustali. Tko želi doći na farmu, mora ozbiljno raditi. Možda ću se jednog dana pitati na što sam "potrošio" deset godina života, ali taj me posao ispunjava. Volim koze, iako ne jedem kozji sir, niti pijem njihovo mlijeko. To je jednostavno ljubav prema tim životinjama - zaključio je Ivan.
