Njemački poreznici tajne podatke štediša kupili za 4,5 milijuna eura. Utjerali su 626 milijuna!

ZAGREB - Dok bi se hrvatska Porezna uprava tek trebala upustiti u provjere imovine, posebno u slučajevima velikih nesrazmjera između prijavljenih prihoda i stvarne imovine pojedinih građana, u većini zemalja Europske Unije to je svakodnevica poreznih inspektora. I to već desetljećima.

Svi potrebni podaci su tu. Poreznici samo trebaju usporediti ima li odstupanja između evidentiranih prihoda i imovine određenog poreznog obveznika. Ako građanin s plaćom od 2000 eura kupi zemljište od 100.000 eura i na njemu sagradi vilu od milijun eura, onda neće platiti samo porez za kupljeno zemljište i davanja za gradnju kuće, kao u većini slučajeva u Hrvatskoj, već vrlo brzo može očekivati da će ga poreznici upitati za porijeklo novca koji je uložio u gradnju kuće.

Dakle, otkud mu milijun eura. I taj ulog u gradnju, ako već nije, zasigurno će podleći oporezivanju. Ako se, pak, porijeklo novca ne može utvrditi, slijedi prijava za kazneno djelo utaje poreza, plaćanje ogromnih novčanih kazni i kazneni progon koji, doduše, najčešće završava uvjetnim osudama.

Porezne oaze

Značajni poslovni udjeli, vrijedne dionice ili luksuzna vozila i plovila imovina su, uz nekretnine i bankovne račune, koju poreznici od Austrije do Skandinavije neće tek tako zaobići. Imućni građani zato često posežu za “ulaganjem” u razne tvrtke, fondove i zaklade u tzv. poreznim oazama.

Isplativa investicija

Jedna od najzanimljivijih poreznih afera u bližoj prošlosti dogodila se 2007. godine, kada je na kontroverzan način probijen do tada vrlo siguran bankovni sustav Lihtenštajna. Njemačke porezne institucije, ionako poznate po svojoj revnosti, nisu imale problema s utvrđivanjem poreznih prijestupnika na svom teritoriju.

Taj problem rješavaju manje-više rutinski. Problem je bio kako uloviti porezne obveznike koji su novac iznijeli u inozemstvo, primjerice u Lihtenštajn, gdje novac preko tamošnjih banaka završava u raznim fundacijama čiji se vlasnici ne mogu utvrditi.

Tada se pojavio jedan bivši zaposlenik LGT Banka iz Lihtenštajna koji je njemačkim poreznim institucijama preko tajne službe BND ponudio interne podatke o više stotina njemačkih državljana i njihovim tajnim ulozima. Nakon provjere uzoraka podataka za nekoliko osoba s ponuđenog CD-a, njemački porezni inspektori, u dogovoru s ministarstvom financija i generalnim državnim odvjetništvom, odlučuju se za otkup materijala. CD su platili čak 4,6 milijuna eura.

Unatoč visokoj cijeni, ne samo da je trošak vrlo brzo nadoknađen, nego su se, zahvaljujući kupljenim podacima, u državnu blagajnu u sljedećih godinu, dvije slile stotine milijuna eura.

Signal prijestupnicima

Do 2010. godine, prema podacima tužiteljstva u Bochumu, stotine njemačkih državljana same su sebe prijavile za utaju poreza, kako bi izbjegle dodatna kažnjavanja, pri čemu su u državnu blagajnu uplaćeno ukupno 626 milijuna eura.

Zanimljivo je da se od toga 222 milijuna eura odnose na one građane koji su novac skrivali preko LGT Banka, a većinu, čak 404 milijuna eura, platile su osobe koje nisu “poslovale” preko te nego drugih banaka u istoj kneževini. Strah je očito učinio svoje.

Nadležno tužiteljstvo usto je pokrenulo gotovo 600 istražnih postupaka, a već u rješavanju polovice tih slučajeva u proračun se slilo još gotovo 200 milijuna eura. U Njemačkoj prevladava mišljenje da su nadležna tijela svojim postupanjem indirektno, ali smišljeno dala signal poreznim prijestupnicima da se sami prijave. Naime, otkup CD-a iz Lihtenštajna odvijao se 2007. u najstrožoj tajnosti.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA