IN MEMORIAM

‘Naš Šime bio je zabavan, duhovit i nesnosan. Još jučer smo se dopisivali, a znam što bi mi danas rekao...‘

Čulo se kad ulaziš u redakciju. Jer ulazio si kao na pozornicu za kakav stand up nastup. I uvijek bi tvoja dosjetka podigla atmosferu

Šimić se pretvara da restaurira vrijedne freske u crkvi svetog Lovre u svojoj Požegi. Godina je 2012.

 Davor Pongračić/CROPIX

Pa dobro, Šimiću, majku mu, jesmo li se dogovorili, nakon što nam je otišao Žile - prvo ja, a onda ti. Takav je bio redoslijed. Zašto si to napravio? Dogovorili smo se u Van Goghu tako i zalili to pivom. Sad ja sjedim tu za kompjutorom u redakciji koja mi se čini mala, tjeskobna i sve praznija i što radim - pišem o tebi, a ti to nećeš pročitati, ni opremiti.

Samo koji sat prije nego što si otišao i ostavio nas i riješio se svih ovozemaljskih nedoumica i problema (sad te čekaju one nebeske), čuli smo se. Mučim se i plačem, a jučer smo se dopisivali i razgovarali, kao i uvijek nakon utakmica, komentirali Hajduka, ogovarali Livaju, napadali suca. Znam da bi mi sad ti rekao - koju materinu plačeš, nisam ti ja drug Tito!

image

Na Trgu bana Josipa Jelačića 2011. godine, dan nakon Papina susreta s mladima na središnjem gradskom trgu

Bruno Konjević/CROPIX

Ali valjalo bi ispisati i nekoliko nesentimentalnih rečenica, za sve one koji te ne poznaju tako dobro kao mi, tvoji kolege i prijatelji: U redakciji Jutarnjeg lista Zlatko Šimić radio je od samog pokretanja Jutarnjeg 1998. godine. Prije toga radio je kao novinar u Vjesniku. Rođen je u Požegi, a diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Specijalnost su mu bile teme iz poljoprivrede, no bio je i vrstan reporter te autor dugogodišnje kolumne Deset pitanja u tjednom prilogu Magazin Jutarnjeg lista kojega je neko vrijeme i uređivao.

image

Na otoku Pagu 2015. godine. Zadatak - reportaža o paškoj janjetini

Bruno Konjević/CROPIX

Prebirem po sjećanjima. Koliko se znamo? Dugo. Možda i predugo, ali to nije dobra odrednica. Radili smo zajedno u onoj maloj sobici prve redakcije Jutarnjeg lista. Sjećaš se, Duka na kraju sobe kraj radijatora, Buljan kod vrata, Petar iza, ali njega ionako nikad nije bilo, pa ti i ja negdje sa strane kao padobranci. Sjedili smo kod Nade, dolje u aleji propalih komentatora i lamentirali o svemu i svačemu. Od politike, preko tvoje poljoprivrede i nogometa, do zgodnih studentica koje su se muvale oko terase. Bila su to neka druga vremena. Tada se to još moglo.

Naviru sjećanja iz tih romantičnih dana i novinarstva i društva koje se rađalo. Znam da bi ti sad rekao - daj ne cmolji, ništa se nije dogodilo, dobro je i ovoliko! Sjetili bismo se Žileta, Anđelka, Tonke, s kojima si sad valjda u nekom kutku nebeskog, valjda rajskog (premda bi ti rekao paklenom, kakvom drugom) Van Gogha ili Globusa. Svi oni koji su s tobom imali živaca raditi i trpjeti te. A trebalo ih je imati. I voljeti te takvog kakav si bio. Nesnosan, zabavan, duhovit, znalac svog novinarskog posla, prijatelj. Bio si jednostavno dobar.

image


Tomislav Židak i Zlatko Šimić, dvije novinarske legende, u caffe baru Globus, u neposrednoj blizini tadašnjeg sjedišta Jutarnjeg lista u Odranskoj ulici

Okružen smijehom

Ima tamo gore još naših. Više nego ovdje u sve praznijim prostorima Koranske. Ivo je sigurno na ulazu sa svetim Petrom, malo će te preslušati o Hajduku, malo o situaciji u Bosni, a Nikolina će te upisati u knjige vječnosti. Tebe će preko reda, da ne čekaš kao što si čekao tekstove i sugovornike. A htio si biti neemotivac poput Brucea Willisa ili Chucka Norrisa, a zapravo si bio "beba" u najboljem smislu te riječi. Bio si neki osobeni, posebni duh ove redakcije, po kojoj se ona prepoznavala. Popunjavao si prostor. Čulo bi se kad ulaziš u redakciju, kao na pozornicu kakvog stand up nastupa, uvijek s nekom dosjetkom još s vrata, pa čak i kad je bila izlizana podizala je atmosferu.

image

Na novinarskoj humanitarnoj roštiljadi u ulozi glavnog kuhara. S njim su Goran Ogurlić, glavni urednik Jutarnjeg lista, i urednik i novinar Željko Petrušić

Željko Puhovski/CROPIX

Tanja bi se uvijek zagrcnula od smijeha. Nisam te sad razotkrio, Šimara. Glupo je reći - bio si poseban, ali jesi. Tvoja e-mail adresa je "gospodinsimic" i uvijek smo te zezali zbog te kvačice na "S". Sjećam se, ponesu me reminiscencije i evociranja, što da radim, a i ostarilo se, da si uvijek bio za pravdu, jebenu pravdu. Napili smo se, ako me pamet ne vara u tadašnjem Paliću, kad je SK na izborima pao s vlasti, premda obojica nismo glasali za HDZ. Tad smo se i upoznali. Dosta nam je bilo. Ali u olovnija vremena 90-ih, kad su već sijevale ratne najave, kad je ova naša zemlja pokazivala svoje najbolje i najgore karakteristike, pokazao si kakav si.

image

Na tržnici Dolac 2016. godine. Mjerkanje paprike

Damjan Tadić/CROPIX

Znao si zapjevati, neke do tad zabranjene, što ti ga ja znam, hrvatske pjesme, pa i one koje bi parale uši, ali onda kad u Zagrebu nije bilo lako biti nitko, a pogotovo Srbin, usred neke frke, kad su neki rabijatni, naoružani momci iz nekih fancy vozila preslušavali preplašene ljude kod kolodvora, tko su i što su, pitajući "ima li ovdje neki Srbin?", ti si bez krzmanja, jedući vruć burek, onako usput, rekao: "Ja sam Srbin, ima neki problem!?". I dobio si po glavi. Debelo. E to si bio ti, moj prijatelju Šimiću. Mogao si odšutjeti, kao većina tad okupljenih, ali nisi pognuo glavu kao da se to tebe ne tiče. Reagirao si. Stvarno je to bilo idiotski. Bilo ti je glupo da to netko pita, i to tu usred Zagreba, tko se pravio važan daleko od fronta.

image

Šimić se pretvara da restaurira vrijedne freske u crkvi svetog Lovre u svojoj Požegi. Godina je 2012.

Davor Pongračić/CROPIX

Nakon toga mogao si reći bilo što, nešto što, možda, iz današnje perspektive nije bitno, ni korektno, ali opraštao sam ti zbog toga jer bilo je značajno u tim vremenima da netko tako postupa. Jedan mali znak pažnje. Nezamjetan. To su ti mali, ali veliki koraci koje čovjek napravi instinktivno, jednostavno u sebi osjećajući da to nije u redu. Kako si jednom rekao: "Do 15. siječnja 1992. bio sam Hrvat, kakav se samo mogao zamisliti, ali nakon toga trebalo je znati biti i Srbin, da im majku".

Kako si govorio. "Nije dobro, zaspem kao ustaša, probudim se kao partizan!". I time si onako kako samo ti znaš opisao ovu našu malu, učmalu stvarnost. Zamisli. Ti si to rekao. Smijali smo se, a ti si to na svoj način, s puno ironije i šale izgovorio, jer bio je to tvoj obrambeni mehanizam.

image


S kapetanskom kapom za kormilom

Livio Andrijić/Cropix

Što bi Šimić rekao?

Pogotovo si svoju emotivnu narav skrivao iza tog svog ponekad nabusitog ponašanja. Često, ma što često, znao si biti nekorektan, ali zapravo nikad nisi prelazio granice dobrog ukusa. Osim ponekad. Bio si novinar starog kova. Počeo si u Vjesniku, došao do Jutarnjeg lista na njegovim počecima, gdje si ostao do kraja.

Tvoja kultna rubrika Deset pitanja, s kojom se otvarao Magazin, ostaje nedovršena. Prazna. A ako se ne varam, napravio si je jednom i sa samim Bogom, a ako nisi, sad ćeš. Zbogom, moj dragi prijatelju. Ostat će velika rupa, ali popunjavat ćemo je s onom "A sad bi Šimić rekao...". Idemo sad ispod Žiletove fotografije popiti rundu za tebe.

Zlatko Šimić bio je više od novinara i urednika, on je bio jedan od simbola Jutarnjeg lista u najboljim, ali i u teškim danima naših novina.

Život sa Šimićem

Uz dragoga kolegu i prijatelja Zlatka Šimića vežu me brojne lijepe uspomene. Često se šalio sa mnom: ponekad bih se malo ljutnula, ali uglavnom su me njegove šale silno zabavljale i grohotom bih se smijala.

* Kad je 1998. godine počeo izlaziti Jutarnji list, nisam pratila znanost, nego sam bila urednica tzv. malih rubrika u koje su spadala i pisma čitatelja. Nisam se baš najbolje snalazila u tom poslu i često sam kasnila s prijelomom. Vidjevši da sam u grču zbog posla, Šime me odlučio zabaviti na svoj način.

Jednog me dana s deska, gdje je vladala velika gužva i nervoza, pozvao jedan od urednika i rekao da imam telefonski poziv iz Ministarstva poljoprivrede. - Jeste li vi Tanja Rudež, urednica malih rubrika? - pitao me strogi muški glas. Plašljivo sam potvrdila da jesam. - E vi ste, Tanja, objavili krivi demanti Ministarstva poljoprivrede i mi ćemo poduzeti mjere protiv vas - rekao je muškarac.

Dok sam se preplašena počela opravdavati i tvrditi da sam objavila ono što mi je stiglo, muškarac se počeo grohotom smijati. Bio je to Šime. - Ma kolegice, što ste tako ozbiljni (u šali me ponekad oslovljavao s ‘vi‘)? Ne smijete se tako uplašiti zbog svake budale koja vas zove - rekao je Šime, a ja sam se počela smijati.

* U zlatno doba Jutarnjeg lista često sam putovala na znanstvene konferencije i festivale. Tako sam u travnju 2003. godine bila na Festivalu znanosti u Edinburghu. Tada je baš u škotskom Nacionalnom muzeju u Edinburghu bila izložena preparirana ovca Dolly koja je dva mjeseca ranije uspavana.

Otišla sam u Nacionalni muzej, gdje je bilo mnoštvo posjetitelja koji su došli vidjeti izloženog prvog sisavca klona. Jutarnji je objavio moj tekst uz fotografiju koja je bila potpisana: "Naša urednica znanosti s ovcom Dolly". Kad sam se vratila u Zagreb, dočekao me Šime.

- Kolegice, imali smo puno problema s vašom pričom. Cijeli dan su zvali čitatelji i pitali tko je na slici urednica, a tko ovca - rekao mi je Šime. Zauzvrat sam mu poklonila sliku ovce Dolly.

* Krajem 2013. i početkom 2014. godine bio je velik štrajk u zdravstvu o kojem je Jutarnji list opširno izvještavao, nerijetko i vrlo kritički. Kad sam krajem veljače 2014. godine stigla na Šalatu na operaciju kuka, nazvao me Šime kako bi me ohrabrio.

- Kolegice, doktori na Šalati već danima pričaju da im stiže novinarka Jutarnjeg lista, oštre noževe i usput prenose što je Jutarnji pisao o štrajku - rekao je na početku razgovora koji je završio tako da su mi suze curile od smijeha. Na početku operacije Šimine riječi prenijela sam doktorima i medicinskom osoblju i svi su se slatko smijali. Operacija je bila uspješna.

(Tanja Rudež)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. listopad 2024 22:34