SELJAK, A NE GRAĐANIN

KOMENTAR MILJENKA JERGOVIĆA Nema reforme pravosuđa dok se ne uvede ispit iz seljačkog prava

Tu je stvar, istina na vrlo krvav način, razriješila Francuska revolucija. Ukidanjem plemstva i kmetstva svi su postali građani
 Damjan Tadić/CROPIX

Jeste li ikada razmišljali o tome zašto djeca sa sela ne upisuju pravni fakultet? Medicinu da, dramaturgiju, metalurgiju i šumarstvo, čak se čestitih seljačkih sinova nađe i na studijima antropologije, elektrotehnike i likovnih umjetnosti, naročito književnosti i filozofije, tih omiljenih seoskih razbibriga u zimskim večerima kad nestane struje, ali kako smo čuli, u dvjesto trideset i devet godina koliko u ovom ili onom obliku postoji Pravni fakultet u Zagrebu, gotovo da se i nije našlo seljačkoga sina koji bi ne samo upisao studij, nego i pristupio prijemnom ispitu. Onda zašto? Odgovor prost i jasan svima: Građansko pravo jedan i dva. S građanskim pravom jedan bi još i nekako: valja i seljačkom sinu znati kakve to pravne norme vladaju u gradu, šta se dogodi kada ne platiš kartu u tramvaju ili kada bez šešira izađeš na ulicu, ali čemu, to vas ja pitam, građansko pravo dva? Tomu, gospodo, da bi se naglasilo kako seljaci na Pravnome fakultetu u Zagrebu, te na svim ostalim pravim fakultetima u Hrvatskoj, Europi i Americi, gdje god se pravo i pravnost izučavaju na osnovu duboko diskriminatorskih zapadnih tradicija, nemaju što da rade i što da studiraju.

Hrvatska zemlja je seljačkih sinova i kćeri. Zato pravna država i ne funkcionira dobro. Zbog građanskoga prava jedan i dva. Između dva svjetska rata preko devedeset posto stanovništva živjelo je na selu. Ni kasnije se, pod srbokomunističkom strahovladom nije puno toga promijenilo, osim što je seljacima oduzeta njihova zemlja, pa su se naselili u gradove. Ali i dalje u njima je ostalo živo ono iskonsko seljačko. Ostala je živa spremnost da se bore za svoju pravicu i da zanavijek i do u deseto buduće koljeno ostanu uvrijeđeni teškom uvredom koja se zove građansko pravo jedan i dva. Zato neće Hrvati na zelenu granu, nema nam svima istinske reforme pravosuđa, sve dok umjesto građanskog prava dva ne bude uveden ispit iz seljačkog, seoskog ili selskog prava, o nazivu neka odluče eksperti s Instituta za hrvatski jezik.

Što mislite, dragi moji, što na hrvatskome jeziku znači riječ građanin? Ako ste ikada listali rječnik, onda ste zamijetili da svaka, ili skoro svaka riječ ima svoje primarno i sekundarno značenje. Eto, naprimjer riječ magarac. Magarac je, primarno, kopitar neparnoprstaš, dugouha domaća životinja za nošenje tereta. Ali magarac nije samo to. On je i onaj komu je upućen blaži prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog. Sekundarno značenje je, u pravilu, metaforično, posredno, izvedeno. Ono sugerira stepen razvoja, književnost nekoga jezika, njegov inherentni humoristični potencijal. Ili, naprimjer, riječ koza. Koza je, pazite ovo, rod pravih preživača iz porodice šupljorožaca, kao domaća životinja raširena po cijelom svijetu. E, ali koza je, piše u rječniku, i živahna, ali glupa ženska osoba. I ne samo to, nego i: nogari za piljenje; jarac. Biva, ako se nekom iz rodno korektnih razloga ne sviđa narečene nogare imenovati jarcem, slobodan je da ih zove kozom. To vam je, vidite, jezik. Najmoćnije oružje svih obespravljenih.

Tako postoji i riječ građanin. Ako je magarac kopitar neparnoprstaš, a koza je šupljorožkinja raširena po cijelom svijetu, što je, pitam ja vas, onda građanin? Stanovnik grada? Ama jok, pogriješili ste, ne znate dobro hrvatski jezik. Primarno značenje riječi građanin, ono na koje prvo pomišlja izvorni govornik hrvatskoga jest: državljanin neke države ili skupine država koji uživa liberalnodemokratske slobode i prava. Sekundarno značenje, naglasimo ga navodnicima, jest: “stanovnik grada prema stanovniku sela”. Dakle, čak i u prenesenom smislu, stanovnik grada može se u ovome jeziku nazvati građaninom samo ukoliko se u istoj ili u vezanoj rečenici konfrontira stanovniku sela, seljaku. Ima, međutim i dalje: građanin je, u povijesnom smislu, stanovnik grada čija su prava regulirana prema posjedničkom plemstvu, pripadnik polisa u antičkoj Grčkoj ili u Rimu. I na kraju, već vrlo udaljeno značenje, koje nalazi tradiciju u našoj tradicionalnoj kućnoj pedagogiji (kućnom odgoju, kaj ne?): građanin je osoba civiliziranog ponašanja.

Kada neki političar, naprimjer francuski predsjednik Hollande, svoj govor započinje s dragi građani i građanke, on nipošto ne kani uputiti prozvanima blagi prijekor zbog samovolje, neposlušnosti i drugog, niti ih označiti kao živahne ali glupe ženske osobe, nego im se obraća izravno, kao što bi se obratio kopitarima neparnoprstašima i šupljorošcima. To je nešto što se ama baš nikako ne može pogrešno shvatiti, jer jezik je nedvosmislen dok god je živ i dok god ga razumijemo. Kada svakoga dana gospođa Luce u Konavlima odlazi da pomuze kozu, nitko od njenih ukućana, a ni povremenih gostiju iz Zagreba neće pomisliti da je naumila pomusti živahnu ali glupu žensku osobu. Jednako tako, kada se gospođi Luci obrate kao građanki, njoj neće ni na kraj pameti biti da demantira sugovornika konstatacijom da je ona seljanka ili seljakinja. Ona to, naime, jest, ali u nekoj drugoj priči, iz drugog ugla. Iako nije studirala pravo, niti se bavila tekovinama Francuske revolucije, iako nikad nije čitala nikakvu teorijsku literaturu, gospođa Luce odnekle podrazumijeva pojam građanina. To je znanje dio njenoga kulturnog habitusa. Između Boga, Hrvatske i građana i građanki gospođa Luce vrlo jasno razabire stvari.

Riječ građanin najširi je pojam kojim se mogu obuhvatiti svi pripadnici jedne formalizirane društvene zajednice, republike ili monarhije. Osim što nikoga ne isključuje, ovaj pojam podrazumijeva i kontingent pripadajućih prava i obaveza. Pritom, u tom pojmu nema ničega što bi nas odveć familijariziralo, ni što bi zajednicu opasno homogeniziralo. Građani su uvijek pojedinci, nikad rulja. Da bi se postalo ruljom, traba pripadati nekoj partikularnoj ili partikularizirajućoj društvenoj skupini. To je razlog što se svi diktatori dvadesetoga stoljeća, tačnije svi diktatori nakon ere feudalizma, svojim podanicima tako rado obraćaju s: braćo i sestre. Toga se valja plašiti, od toga bježati. Isto tako, kada vam se političar ili političarka obraća po vašoj etnonacionalnoj pripadnosti, ona to čini da bi vas s nekim konfrontirala ili da bi nekoga iz svog obraćanja isključila. Ali čak i ako nije tako, izbjegavajući pojam građana i građanki, ona izbjegava kontingent značenja koja taj pojam podrazumijeva. A to je sigurno gore od samog efekta isključivanja manjina ili pojedinaca koji se loše osjećaju kada im se obraćate kao pripadnicima većine.

No, da se vratimo na početak: kada ćete već jednom ukinuti građansko pravo dva i uvođenjem seljačkog prava jedan Hrvatice i Hrvate bez obzira na stališ i podrijetlo izjednačiti pred polaganjem prijamnog ispita na Pravnom fakultetu u Zagrebu?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 18:39