Mi nismo samo današnji ljudi, nego smo i potomci onih koji su palili i ubijali

U intervjuu za Süddeutsche Zeitung, objavljenom prve subote u svibnju, pred dane kada se ujedinjena Europa tradicionalno bavi antifašizmom kao svojim temeljnim načelom i 1945. kao godinom svoga rođenja, njemački predsjednik Joachim Gauck izgovara rečenicu koja se u posljednja tri dana često citira (naravno, ne i u Hrvatskoj): “Mi nismo samo današnji ljudi, nego smo i potomci onih koji su tokom Drugoga svjetskog rata svud po Europi ostavljali tragove pustošenja - i u Grčkoj, između ostaloga, o čemu smo, što je sramotno, tako dugo vremena premalo znali. (...) Bilo bi ispravno kada bi zemlja svjesna svoje povijesti, kakva je naša, razmotrila mogućnosti reparacije.” Time je Gauck, koji po njemačkome ustavu i nije mnogo više od ukrasa na kancelarskoj vladavini, neizravno replicirao socijaldemokratskom vicekancelaru Sigmaru Gabrielu, koji je grčko spominjanje ratnih reparacija prije nekoliko tjedana nazvao “glupošću”.

Prvi koji je s grčke strane službeno potegnuo pitanje ratnih odšteta bio je, početkom travnja, zamjenik ministra financija Dimitris Mardas, koji je Njemačkoj ispostavio račun od 278,7 milijardi dolara. Berlin bi, pak, na to mogao odgovoriti da je 1960. Grcima na ime ukupne ratne štete isplatio tadašnjih 115 milijuna njemačkih maraka, što je bio deseterostruko manji iznos od onoga koji je Grčka tada tražila. Bilo je to još uvijek vrijeme kada se Nijemcima, kao i kroz cijelo prethodno desetljeće, opraštala besparica, pogotovu ako je u pitanju dug malenoj, tada kao i danas marginaliziranoj Grčkoj.

Osim toga, mimo ratne odštete tada je ostao i jedan vrlo zanimljiv bankovni dug, što ga je Treći Reich imao prema Grčkoj, a koji je principom nasljeđivanja prenesen na tadašnje Saveznu Republiku Njemačku i Demokratsku Republiku Njemačku, te se tiče današnje ujedinjene Njemačke. Godine 1942, uz pištolj naslonjen na sljepoočnicu, Grčka narodna banka izdala je neku vrstu prinudnoga beskamatnog kredita Njemačkoj od 476 milijuna rajhsmaraka u zlatu. Radilo se, naravno, o pljački, ali koja je imala cinično pokriće u legalnom postupku jedne bankovne transakcije. Kredit je čak imao i formalnu namjenu. Njime su financirani “troškovi okupacije”. Taj novac Grčkoj nikada nije vraćen. Ako ga preračunamo u današnju valutu, pa ako još poštujemo i beskamatni karakter kredita - čime ne podržavamo osebujne metode novčarskih transakcija u Trećem Reichu i okolini - dolazimo do iznosa od jedanaest milijardi eura koje po ovom osnovu Njemačka duguje Grčkoj.

No, ako slijedimo logiku povijesti, ako se do kraja poštuju međunarodni dogovori i ugovori, možda taj dug uopće ne postoji. Naime, na prvoj konferenciji o ratnim odštetama, održanoj 1945. u Parizu, Grčkoj je pripisan određeni postotak njemačkih reparacija po osnovi okupacije zemlje, koji bi u konkretnom iznosu predstavljao današnje do dvije milijarde eura. U taj iznos ući će onih 115 milijuna maraka iz 1960, te nešto sitno materijalnih dobara dodijeljenih Grčkoj u vojnoj i transportnoj starudiji. Ali kako se pokazalo da Njemačka ne može izdržati takav pritisak dugova, bilo onih koji su naslijeđeni iz vremena Trećeg Reicha, bilo onih koji su stečeni po osnovi ratne štete, i kako je vrlo brzo zaprijetio slom ionako opustošenoga njemačkog gospodarstva, Londonskim sporazumom iz 1953. zapadne su sile rješavanje svih budućih zahtjeva za reparacijama pomaknule do zaključenja konačnoga mirovnog sporazuma s Njemačkom. Naime, Njemačka je svo vrijeme živjela pod režimom “bezuvjetne kapitulacije”, potpisane u svibnju 1945. Dijelom zbog pitanja ratne odštete, a dijelom uslijed režima Hladnog rata i odnosa Zapada prema Sovjetskom Savezu, mirovni sporazum nije potpisan do dana današnjega. Dakle, mirovni sporazum između Njemačke i zemalja s kojima je bila u ratnom stanju nikada nije potpisan, niti je ikada kraju priveden razgovor o ratnoj odšteti. Sedamdesetih i osamdesetih godina pitanja reparacije su s država prenesena na građane, pa se počelo razgovarati o njemačkim dugovima preživjelima iz nacističkih koncentracijskih logora. Država koja je nakon 1968. doživjela svojevrsnu katarzu, i čiji su se građani suočili s pitanjima kolektivne odgovornosti, vrlo je odgovorno, često i bez sudskih rješenja, obeštećivala žrtve Holokausta i bivše logoraše. A posljedice ratnih pustošenja su nekako preraspodijeljene na sve zemlje na čijem se teritoriju vodio Drugi svjetski rat. Vjerojatno je u svemu tome postojala i svijest da bi bilo opasno Njemačku dotući mirovnim sporazumom kakav je bio onaj iz Versaillesa, od 28. lipnja 1919, koji ne samo da je bio ponižavajući po tu zemlju, nego je onemogućio njen normalni razvoj i neizravno je utjecao na pojavu Adolfa Hitlera. Da bi se izbjegao novi Versailles, naprosto se zaboravilo i na mirovni sporazum i na veliki dio ratnih odšteta.

Ali ni to nije sve. Kako je Njemačka pedesetih po različitim osnovama zapala u velike dugove, naslijeđene ili stečene, saveznici su joj najveći dio tih dugova i otpisali. Trebalo bi tu stvar istražiti, ali možda je tako otpisan i dug Grčkoj iz 1942. Jedno je, međutim, sigurno: Grci nisu sudjelovali u tom otpisu, niti su Njemačkoj oprostili dug. Netko je to učinio u njihovo ime.

Distomo je ubavo selo u podnožju planine Helikon, na jugu Grčke. Tu su 10. lipnja 1944. u samo dva sata vojnici 4. SS Polizei Panzergrenadier divizije, pod zapovjedništvom hauptsturmführera, masakrirali 214 muškaraca, žena i djece, u znak odmazde zbog partizanskog napada u kojem su stradala dvojica njemačkih vojnika. Seoskom svećeniku ritualno su odsjekli glavu. Pedeset godina kasnije, rođaci četiri žrtve iz Distoma tužili su Njemačku radi odštete. Grčki je sud presudio u njihovu korist i dodijelio im odštetu od 28 milijuna eura, ali uvjet je da njemačka država prihvati presudu. Međutim, na svim instancama njemačkih sudova grčka je presuda odbijena. Rođaci žrtava potom su Njemačku tužili pred talijanskim sudom, koji je presudio da tužitelji na ime grčke presude mogu preuzeti nekretninu na talijanskom teritoriju, koja je u vlasništvu neke njemačke neprofitne organizacije. Riječ je o vili na obali jezera Como. U prosincu 2008. njemačka vlada podnijela je po tom pitanju tužbu Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Što stoji iza njemačkog odbijanja da se obeštete žrtve iz Distoma? Vjerojatni strah da bi time bio uspostavljen presedan, i da bi se javili potomci žrtava širom Europe, tražeći pojedinačna obeštećenja. Ali takvim odbijanjem dovede se u pitanje neka od načela uspostavljenih 1945. U čemu bi bila principijelna razlika između smrti u Distomu i smrti u Auschwitzu?

Grčka se časno držala u Drugome svjetskom ratu. Recimo, grčki pravoslavni poglavar arhiepiskop Damaskinos Papandreu se 1943, kada su njemačke okupacijske vlasti pokrenule kampanju čišćenja Grčke od Židova, suprotstavio javno, objavivši pismo u kojem se svim svojim autoritetom suprotstavlja progonu i teroru nad Židovima. Prema Wallenbergovom institutu za ljudska prava bio je to prvi službeni javni dokument protiv progona Židova u okupiranoj Europi. Kada je, kako piše ljubljansko-beogradska profesorica Svetlana Slapšak, njemački vojni zapovjednik Grčke zaprijetio episkopu Damaskinosu strijeljanjem, on mu je uzvratio molbom njemačkim okupacijskim vlastima da poštuju grčku tradiciju, prema kojoj Turci nisu strijeljali popove, nego su ih vješali... Kao i u Jugoslaviji, otpor okupatoru i borbu protiv fašizma u Grčkoj su predvodili komunisti, ali za razliku od Jugoslavije, Nijemci su protiv sebe i imali kler i vrhovnoga vjerskog poglavara.

Joachim Gauck bivši je evangelički pastor, antikomunist i borac za ljudska prava iz vremena Demokratske Republike Njemačke, poslije čovjek izrazito lijevih uvjerenja, jedan od najvećih njemačkih moralnih autoriteta. Prvi put bio je kandidat za predsjednika ispred socijaldemokrata i Zelenih, ali nije izabran. Drugi put je izabran, sada na prijedlog kršćanskih demokrata. Gauck ne samo da je svjestan njemačke povijesne odgovornosti, nego on vidi i kako povijest mijesi ljude kao da su od tijesta, zadajući im različite, često kontradiktorne uloge. Uvijek je, međutim, postojala prava strana. Ona episkopa Demaskinosam, od prije sedamdeset godina. Kao i ona njemačkog predsjednika Gaucka, od prije četiri dana.