Američko izdanje Voguea je živo! - vijest je koja je šokirala mnoge od nas, nekad davno pasionirane čitateljice i kolekcionarke raznih stranih izdanja tog kultnog modnog časopisa. Baš poput visoke, pa čak i pret-a-porter mode, Vogue nije uspio dobiti sad već deset godina dugačku bitku s digitalizacijom tijekom koje su eksplodirale društvene mreže i dobile veliku ulogu u raspodjeli moći po pitanjima stila, trenda i položaja brendova na tržištu.
Vogue se nije snašao, a pod nazivom Vogue možemo misliti i na cijelu modnu industriju koja je, poput staromodne umorne, iako raskošne, konjice, paradno klipsala do cilja, da bi negdje usput zaboravila i smjer i cilj putovanja, pa zastala na jednom mjestu, u staroj, bizarnoj, svečanoj opremi sa šarenim perjem.
Osim ljudi koji su usko povezani s modnim svijetom, narod je zaboravio na postojanje tog, nekad toliko popularnog, ikoničnog časopisa zbog kojeg i o kojem su se u vrijeme kad su se panično tražile teme, bilo koje, da bi se snimali filmovi koji će imati milijunsku zaradu u prvom vikendu prikazivanja, snimali blockbusteri. Sve do naslovnice Kamale Harris.
Ta je vijest sramežljivo probudila Twitter: baš poput nagrade Oscar, ili Nobela, i olinjali, besmisleni Vogue ipak ima neko popkulturalno značenje u zajedničkom identitetu naših sjećanja, ako ničeg drugog, pa onda priznanja. Vrijedna si na tržištu podjele moći, govori ta naslovnica svakoj ženi koja se pojavi na njoj.
Sama činjenica da je tek nekolicina muškaraca ikad bila na tom coveru značajna je u feminističkom smislu za žene: Vogue je bio prestiž, ali muškarci (konačno) u tu igru nisu bili pozvani kao zvijezde naslovnica.
Kamala Harris nije prva političarka koja je odabrana za front page, nije ni prva tamnoputa žena, ali je njezina pozicija potpredsjednice Sjedinjenih Američkih Država u mandatu koji slijedi nakon Trumpa, i usred globalne zdravstvene krize, te s vrlo jasnom ekonomskom krizom koja nam dolazi, uz predsjednika o čijoj se trećoj dobi često šuška kao o jasnom i unaprijed dogovorenom razlogu za dostojanstveni silazak s pozornice i iz uloge jednog od najmoćnijih ljudi na svijetu, neopisivo važna za budućnost identiteta zapadnog društva.
Harris je uspjela revitalizirati Vogueov značaj svojim dionicama, pa kad je stigao preview naslovnice koja je trebala biti moćna, snažna, prekrasna, optimistična, slavljenička, čak i bahata (koliko si to možemo priuštiti u trenutačnoj situaciji), razočaranje je bilo dvostruko.
Ne samo da je taj cover tehnički rubno ispravan (barem na internetu, fotografija djeluje mutno, a lice neosvijetljeno), već su se brzinom svjetlosti povele rasprave koliko je ona posljedica jasnog utjecaja rasizma i na produkciju modne industrije. Naime, iako je dijelu feministkinja, posebno onih iz područja poput našeg, gdje do kraja ne možemo razumjeti specifični položaj Afroamerikanaca u svakodnevnom životu multirasnih zajednica, bilo drago vidjeti ženu koja očito nije prenabrijano isproducirana te fotošopirana do neprepoznatljivosti, američka kritika do te je mjere uvjereno ustvrdila da je “Vogue dokazao da nema pojma kako fotografirati ili srediti ženu tamne boje kože”, da su prisilili uredništvo da objavi, barem u digitalnoj verziji, dodatni cover, gdje je Harris nešto ljepša, elegantnija, iako je to, estetski govoreći, kao da katastrofu zamjenjujemo korektnom fotkom ravnateljice Harris za srednjoškolski zbornik.
Tužna činjenica da ju je fotografirao jedini crni fotograf koji je ikad fotkao cover za Vogue zamišljena je, pretpostavljam, kao all black power play, ali je ispala utješna nagrada with a sprinkle of cringe.
Zašto je fotografija američke potpredsjednice uopće tako važna tema za svjetske, pa i hrvatske medije? Ona ne govori samo o nespremnosti čvrstih struktura (kao što je i modna) na promjene koje su već došle, već i o tome koliko smo spremni banalno sagledavati žensku borbu.
Ako je žena, čini se, neuređena, ona je, percipira se, tako emancipirana, poštovana. Dok valjda sve žene čije se bore skrivaju, a fotografije pažljivo odabiru da budu vizualno laskave, moraju biti svedene na frivolnost ili, u najboljem slučaju, puku ljepotu. Teško mogu biti pametne.
To neprihvaćanje ideje da žena može biti i sređena i atraktivna i pametna i uspješna je jedna od velikih mizoginih zamki banalnih ladica shvaćanja ženske biti i postojanja. Kamalu Harris mora se, jer je ozbiljna žena, prikazati svedenom, nenašminkanom, u zgužvanom kostimu i startasicama, da se valjda stereotipi o tome kako izgleda moć u ženskom svijetu ne bi pomakli, kad se sve drugo u svijetu kakav smo do 2020. poznavali raspada, neka barem oni čvrsto čuvaju stražu patrijarhalnoj raspodjeli moći.
I iako vjerujem da je iza produkcije te nesretne fotografije koja izgleda kao da ju je kiša oprala i istovremeno, kako kaže naša poslovica, donijela Harris, stoji i neka želja za umjetničkim izričajem na valu sirovosti megapopularnog Juergen Tellera, nažalost, rezultat je apsolutno neshvaćanje da moda više nije na pijedestalu nedodirljivom običnom plebsu i da je plebs sad taj koji kroji trendove i kojima se svi kanali koji su navikli na vladavinu, a to uključuje i televiziju, i Vogue, obraćaju i čekaju našu kritiku.
Je, to je zastrašujuća pomisao, ali tamne žene, žene pripadnice manjina, koje ili bojom kože ili načinom odijevanja, transrodne žene, ili, jednostavno ali i često, žene, zahvaljujući toj revoluciji konačno mogu izreći što misle o tome kako ih se predstavlja u medijima, a ne samo biti zahvalne za to što im je bačena poneka mrvica odobravanja i pažnje.
I dok sam danas prije pisanja ovog teksta u kutije za selidbu pakirala sve svoje knjige i časopise, došla sam i do posljednje police na kojoj se nalaze stotine Vogue izdanja. Dugo sam mislila da ću ih pokloniti kćerkici koju srećom imam, kao moja baka meni jednom davno svoje Burde, u miraz.
Danas sam shvatila da je promjena za koju se borimo divno surova: Vogue je u svom konceptu prevaziđen. Pažljivi bi se čitatelj mogao zapitati gdje su bakine Burde danas. Na istome mjestu gdje i sva izdanja časopisa koji je Kamalu Harris prikazao kao slučajno zalutalu administratoricu, a koja sam tako manijakalno skupljala: u zaboravu, gdje i pripadaju, čekaju ili smrt ili novi, drugačiji život, koji i nama slijedi.