Navršilo se 15 godina od smrti Ivice Račana, jednog od političara koji su obilježili stvaranje Hrvatske i njezin demokratski razvoj. O Račanovim postignućima i ostavštini govori njegov prijatelj, bliski suradnik i jedan od ministara u Račanovoj Vladi, potpredsjednik Sabora Davorko Vidović.
Što je najvrednija ostavština Ivice Račana?
- Uloga Ivice Račana u povijesnim okolnostima raspada socijalističkog sustava, višenacionalne Jugoslavije, stvaranja i obrane suverene Republike Hrvatske, njene demokratizacije, gospodarskog razvitka, međunarodnog i euroatlantskog integriranja, socijalnog reformiranja, malo je poznata ili jako podcijenjena. Naglasio bih Račanovu ulogu u otvaranju prostora višestranačju i pluralnoj demokraciji te provođenju prvih slobodnih i demokratskih izbora, još u okvirima tadašnje socijalističke Republike Hrvatske.
Mlađi ljudi teško mogu zamisliti kako su u Savezu komunista snažni bili otpori uvođenju političkog pluralizma. Na Predsjedništvu Partije odluka da se ide u višestranačke izbore donesena je tijesno sa 7 glasova za i 6 protiv, no tu je odluku 11. Kongres SKH sutradan, 3. prosinca 1989., snažno podupro. Unatoč tome, dio vodstva koji je bio za izbore, želio je da se oni organiziraju za mjesec, dva, kako se ostale stranke ne bi stigle formirati i pripremiti. Račan se tada snažno usprotivio pokušajima fingiranja demokracije kroz jasne poruke, koje su potom bile i izborni slogan SKH-SDP-a: "Ne jednoumlju!" i "Mi mislimo ozbiljno!".
Pošteni, demokratski izbori u svibnju 1990. uveliko su zasluga Ivice Račana i ljudi s kojima je surađivao. Za nevelik broj nas koji s njim započinjemo suradnju tih godina on je bio bjelodani primjer da se može biti ljevičar, a pritom ne i dogmatik, socijalist, a ne i staljinist, rodoljub, ali ne nacionalist, da se mogu štititi slabiji i njihova prava bez paternalizma i tjeranja u ideološke torove. Račan je predvodio nadu za postojanje alternative, kako rigidnom i ispuhanom komunizmu tako i agresivnom, nastupajućem ksenofobičnom nacionalizmu.
Što biste još izdvojili?
- Slabo se zna da je u posjet Ivici Račanu kao predsjedniku SDP-a, nakon odluke o raspisivanju višestranačkih izbora, došlo partijsko izaslanstvo JNA na čelu s generalom Simeonom Bunčićem, predsjednikom armijske partijske organizacije, koji su na dramatičnom sastanku u "kockici", nekadašnjoj centrali SKH, tražili od Račana da povuče odluku o raspisivanju višestranačkih izbora, a Račan ih je ispratio nogom u guzicu. Tada je Račan od generala Bunčića dobio i otvorenu prijeteću poruku, koja je glasila: "Mi smo rekli svoje, a ti sad vidi što ćeš."
Račan je na nju odgovorio pozivom svim članovima svoje stranke, da se odmah i masovno uključe u obranu zemlje.
Po čemu će biti upamćena Vlada Ivice Račana?
- Oformio je prvu koalicijsku vladu čiji se rezultati ne valoriziraju na pravi način. Ta je Vlada od 2000. do 2003. godine napravila civilizacijski iskorak u svakom pogledu. Hrvatska nikad nije imala tako velike stope ekonomskog rasta. Naslijedili smo minus 0,9 posto, a u dvije godine došli do 5,7 posto rasta BDP-a. Riješen je ogromni problem nelikvidnosti.
Do tada je Hrvatska bila izolirana i demokratski insuficijentna zemlja. Predsjedniku Tuđmanu nitko nije dolazio, niti je on kome išao. Izoliranu zemlju smo za tri godine doveli u predvorje Europske unije. Naslijedili smo zemlju u kojoj je tajna policija pratila 200 novinara. Otvorili smo njihove dosjee, osigurali slobodu medija i ujedno se izložili kritici medija. Na vratu su nam je cijelo vrijeme bile poražena desnica i dobro umrežene korupcijsko-klijentelističke mreže HDZ-ovske grupacije. Organizirao se skup na splitskoj rivi, oko kuće generala Bobetka su bili "kestenjari," a mi smo ga sačuvali od izručenja Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu.
Izloženi nizu izazova, proveli smo nekoliko ozbiljnih reformi, od "moje" mirovinske koje je jedina prava i ozbiljna reforma u ovoj zemlji, do modernizacije državne uprave, demokratizacije kulture, iskoraka u zaštiti ljudskih prava itd. Da smo imali još jedan mandat, vjerujem da bi Hrvatska drugačije izgledala jer bi neke stvari bile nepovratno razriješene.
SDP je jedva preživio početak devedesetih. Nakon izbora rejting vam je bio 5,4 posto. Kako ste se uspjeli održati i doći do pozicije da formirate Vladu?
- Nakon najgore faze 1991. godine, u listopadu 1992. sam došao u vodstvo stranke kao potpredsjednik predsjednika SDP-a do 2000. godine i bio aktivni dionik tih procesa. Stigmatiziralo nas se i s lijeva i zdesna. Lijevo su nas prokazivali kao izdajice radničke klase, govorili da smo nacionalistička, desna stranka jer smo 1992. godine sudjelovali u Vladi nacionalnog jedinstva i u Domovinskom ratu, a s desna da smo komunjare, srbofili, Jugoslavenčine. Nije bilo lako biti u SDP-u. Ljudima se prijetilo, dizalo aute u zrak. No, to je homogeniziralo naše članove i birače. Prvi zadatak nam je bio čuvanje lijevog prostora. Okupili smo mlade ljude koji nisu imali veze s komunizmom i razmišljali su na drugačiji, moderniji način.
U Račanovom mandatu SDP se pomaknuo prema centru što je bio trend i u ostalim lijevim strankama u Europi, a posljedica je bila gubitak radništva koje se u velikom broju okrenulo desnici. Je li to bio pogrešan potez?
- Pisao sam program 1994. godine i njime smo anticipirali treći put kojeg tada još nije bilo. Blair i Schröder su se pojavili kasnije. To je bio pomak od tada dominantnog zastarjelog i dogmatiziranog pristupa gdje se radnike promatralo isključivo kao manualne i fizičke, a nisu se u obzir uzimale velike promjene koje su se događale u svijetu rada. Mi smo politički program prilagođavali zahtjevima aktualnih izazova. Europa je postala socijaldemokratska kada je izašla iz uskog zastarjelog lijevog okvira.
U Hrvatskoj su u tim ratnim i poratnim godinama još uvijek bile dominantne svjetonazorske i povijesne teme pa i radnicima. U fokusu su bile ustaše i partizani, a ne ekonomsko stanje, standard, gubitak radnih mjesta, slaba zaštita ljudskih prava i sve ono na čemu smo mi inzistirali. Shvatili smo da moramo zahvatiti i dio liberalnog biračkog tijela. Izborna baza su nam bili i ostali urbani obrazovani ljudi, ali i svi slabiji u društvu, manjine i osiromašeni ljudi. Bili smo stranka modernizacije društva. Time nismo bili manje lijevo.