Prije pet godina, sad već umirovljeni profesor čakovečke Tehničke škole udario je učenika koji je učestalo provocirao i gađao ga kredom. Ravnatelj je pozvao obojicu na razgovor i poručio da se nada da se ta situacija neće ponoviti. U svojoj izjavi profesor je tada rekao: "Sram me da sam morao. Mene ne štiti sustav, mene ne štiti uprava škole, ravnatelji su ok, ali sustav nastavnike ne štiti."
Nakon toga pokrenuo je niz reakcija prosvjetnih djelatnika koji su u kratkim zapisima opisivali što im se događa u školama, kakvom su verbalnom i fizičkom nasilju izloženi i kako su, zapravo, nemoćni.
Snimku tog nemilog slučaja nemamo, ali ovog svježeg imamo i mučna je.
Posve jasno isprovociran profesor dohvatio je neki predmet i udario njime učenika po glavi. Potom dolaze druga dvojica koja ih ne razdvajaju nego hvataju profesora za ruke, gotovo ga isporučuju kolegi. Prošlo je neko vrijeme prije nego su ih ostali učenici razdvojili, neki su se smijali, a jedan je snimao. Profesor je završio u pritvoru, slijedi mu otkaz ugovora o radu, a mi smo o njegovom privatnom životu doznali više nego imamo pravo znati.
Doznali smo da je u kratkom vremenu doživio niz osobnih tragedija što je javnosti pomoglo da suosjeća s njim i izrazi mu poruke podrške koje ukucane u okvir za komentare podno tekstova na portalima i na društvenim mrežama neće ni malo doprinijeti povoljnijem ishodu ove situacije. Međutim, nije njegova privatna situacija bila najvažniji pogon za takvu vrstu podrške. On je, zapravo, sjedio i predavao u tom razredu potpuno nezaštićen i nemoćan pred sve učestalijim provokacijama, trpeći nasilje.
Pojavila se informacija i da je bio u alkoholiziranom stanju, što nitko nije utvrdio i što nitko u školi niti ne može utvrditi. Nije baš da je alkotest standardni dio opreme rukovodstva škole.
Informacije koje su do nas dolazile bile su beznačajne u usporedbi s tom snimkom. Ona je, zahvaljujući još jednom od onih koji nisu priskočili u pomoć, nego snimali mobitelom, iznijela javnosti sve što ovom slučaju zna i ponudila na slobodno tumačenje.
Dojam je, gotovo unisono, bio da je profesor gadno isprovociran te da se morao nekako obraniti. Prekršena su time sva moguća dozvoljena ponašanja u razredu i o tome nema spora. Ne možete udariti učenika i gotovo. Da se takvo što dogodilo na ulici, da je čovjek bio okružen grupom bezobraznih tinejdžera koji ga iz čiste obijesti provociraju pa se ovaj upusti u naguravanje s njima, pitanje je bi li završio u zatvoru. Tada bi se, vjerojatno, samo branio. Možda bi mu netko na ulici pomogao, a možda ni oni ne bi imali hrabrost kakvu imaju u razredu.
Istraživanje Filozofskog fakulteta pokazalo je da je trideset posto prosvjetnih djelatnika izloženo fizičkom ili verbalnom nasilju od strane učenika ili njihovih roditelja. Raditi pod takvim pritiskom bez sustavne podrške ili ozbiljnog sankcioniranja nasilnika na čovjeka ostavlja ozbiljan trag. Strada fizičko i mentalno zdravlje, opada radni entuzijazam i sposobnosti, pati obiteljski život.
Tom je profesoru podrška trebala biti pružena odavno i to ne u lavini internetskih komentara i virtualnog suosjećanja. "Sram me da sam morao" ponovit ću što je rekao njegov prethodnik. Sram ga je jer se ne osjeća dobro što je tako reagirao, a morao je jer više nije znao kako drugačije. U toj rečenici izražena je sva nemoć i sav poraz čovjeka koji je na kraju svog radnog vijeka činom agresije proglasio neuspjeh odgojnih metoda i sankcija kojima škola raspolaže. Škola, također, ne raspolaže ni sustavima podrške za, istraživanje kaže, gotovo trećinu zaposlenika koji su zlostavljani na svom radnom mjestu.
Prikazana videosnimka, za koju također ne postoje ozbiljne sankcije, pokazuje nam precizno te dvije istine. I onu treću, najmučniju, onu koja nam govori da je nasilnicima to posve jasno.
Čitatelji Jutarnjeg koji su sudjelovali u našoj anketi znatnom većinom iskazuju svoje razumijevanje za postupak profesora koji se fizički obračunao s profesorom. Na pitanje ‘Možemo li naći opravdanje za profesora koji je udario učenika?‘ 79 posto vas je odgovorilo ‘Da‘, a 21 posto ‘Ne‘.