U presudi su navedena imena nekoliko stotina pobijenih civila, a dokazano je da je iz Hrvatske tada izgnano više od sto tisuća stanovnika srpske nacionalnosti.
Sudsko vijeće prihvatilo je tezu tužiteljstva da je takvo vođenje operacije bilo u funkciji premeditiranog etničkog čišćenja, radi odstranjivanja “viška” Srba u Hrvatskoj, jer je Tuđman smatrao da bi više od tri posto njihova udjela u hrvatskoj populaciji bilo politički nepodnošljivo.
On je o tome otvoreno govorio, a stvar je, osim toga, obrazložio prilikom priprema Oluje tijekom sastanka na Brijunima.
Sudbonosna pitanja
Znači li to da su strategija i taktike Oluje bili podređeni tom cilju ili su samo “kontaminirali” vojničko promišljanje ofenzivnog djelovanja koje, uostalom, uvijek uključuje djelovanje po civilnim ciljevima radi slamanja neprijatelja?
O tome se može razgovarati i bilo bi jako zanimljivo, pogotovo što sad imamo pri ruci novo, odlično izdanje klasičnog djela Carla von Clausewitza “O ratu” (Mozaik knjiga, prosinac 2010.). Posebno je relevantna osma knjiga (Ratni plan), s njenim šestim poglavljem često citiranog naslova: Rat je sredstvo politike.
O tome bi se, dakle, moglo i moralo razgovarati s iskusnim i pametnim ljudima, generalima, sociolozima, politolozima i povjesničarima... S pravnicima se toliko ne isplati gubiti vrijeme: njih nikad ne zanima što se zaista dogodilo, nego nadasve tehnička i proceduralna pitanja. Uzbudljiva diskusija koju bi intelektualci mogli povesti o sudbonosnim pitanjima što su doveli do osude Gotovine i Markača nije, naravno, moguća na današnjoj Hrvatskoj televiziji!
Spektakl domotužja
Ulična dreka i demagoški ispadi minornih političara koji su politički mrtvi jer bez koalicije s dvije velike stranke ne mogu prijeći prag, prekonoć je izazvala fertutmu nacionalnih razmjera. Vladajuća stranka je u komi, pa nije u stanju urediti svoje redove - svi lažni branitelji i drugi proračunski ovisnici shvatili su da se bez ulične akcije sutra neće moći oduprijeti restrikcijama i reformama!
U sveopćem pandemonijumu vatru je podložila i hrvatska Katolička crkva koja je, čini se, pronašla novog spasitelja u haaškim uzama. Lik legionara koji je je bio osuđen na pet godina zbog oružane provale, puno im više imponira od bolećivog palestinskog Židova koji je naokolo hodao u ritama.
No, najvažniji katalizator sveopćeg izgaranja, bili su mediji, ne toliko oni tiskani, koliko tri televizije s nacionalnom koncesijom. Pritom je RTL pokazao suzdržanost svojstvenu profesionalnim senzacionalistima koji grizu na rejting, pa su se u ispadima spektakulariziranog domotužja natjecale populistička Nova i nacionalistički HTV.
Činilo se, doduše, da državna dalekovidnica, anestezirana Vrdovizija, gdje su zadnjih godina preokupirani korupcijom, neće moći iznjedriti nekoga poput Ivane Petrović, koja se pred ulazom u Sud uživo rasplakala.
Gdje, dakle, naći neku takvu primordijalnu, politički jednako virulentnu pojavu, morala se upitati Hloverka Novak Srzić koja upravlja HRT-om jer Josip Popovac tvrdi “da se ne smije i neće miješati u program”, dok ravnatelj Mislav Stipić nastoji u tom prisavskom “medijskom udruženom zločinačkom pothvatu” očuvati poziciju poput generala Ivana Čermaka - bavi se logistikom, a što se dešava sa srpskim babama po zaposjednutim selima on nema pojma... Renata Kunića, herojskog zeca koji pro forma vodi Informativni program, naravno, nitko ništa i ne pita.
Mislilac 21. stoljeća
Hlo je pak izravno uštekana u “više sfere”. Domunđava li se s Hebrangom? Kuha li sa Šeksom? Je li još dobra s Mrsićem koji je za nju lobirao? Ili sve radi po svom srcu i pameti, kao u doba kad je uređivala “Danas” gdje su za pokolj u Ahmićima okrivljavali britansku obavještajnu službu?
Po ovom posljednjem detalju moglo bi se pomisliti kako je Hlo odabrala čovjeka za zadaću koja je je pred njom bila: Branimir Bilić! Pa naravno! On će napasti vladu Njezina veličanstva! Kako se nije moglo naći neko normalno kadrovsko rješenje, valjalo je izvanredno unaprijediti krepkog pedesetčetverogodišnjaka. On već četiri godine vodi “Misli 21. stoljeća”, odgovor Informativnog programa na Mišakovu emisiju “Na rubu znanosti”. Taj je Bilićev panel, “Na rubu pameti”, bio idealan u razdoblju političkog bipolarizma. Gosti su se redali po sistemu: jedan pop, jedan desničarski troglodit, pa tako u nedogled...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA