GENERAL JE U ZATVORU, PROSVJEDNICI ŽELE CIVILNU VLAST, VOJSKA NE ŽELI ODSTUPITI... Je li ikako moguć miran prevrat usred Afrike na 42 stupnja u hladu?

Vijest od četvrtka: tri člana sudanskog vladajućeg vojnog vijeća dala su ostavke nakon što je postignut sporazum s pobunjenicima koji danima kampiraju pred zgradom vojne komande s jasnim zahtjevom da se država nakon trideset godina vojne diktature vrati pod civilnu upravu.
Dva tjedna prije toga brzom je vojnom akcijom s državnog vrha smijenjen Omar Hasan al-Bašir, tvrdi general koji je na vlast stigao vojnim udarom 1989. godine. Vojna frakcija koja je Bašira iselila iz predsjedničke palače u vojni zatvor ipak ne namjerava vlast predati odmah civilima. Za to će im, prema njihovoj procjeni, trebati od nekoliko mjeseci do dvije godine.

Kalid Ali, sudanski novinar i osnivač organizacije Sudan Knowledge, koja iz sjedišta u Londonu pokušava svijetom širiti “pravu istinu o najvećoj afričkoj državi”, u četvrtak popodne, kada smo kratko razgovarali telefonom, činio se zabrinutim.
- Kao i prije, u Sudanu ni danas ne postoji samo jedna pobunjenička struja. Vojska, čini se, ne kani brzo odstupiti. Prosvjednici koji već danima logoruju pred komandom traže hitno povlačenje vojske s upravljačkih funkcija i dolazak tehnokratske vlade koja bi vodila državu do izbora, sljedeće četiri godine. Ni oni također ne kane odustati. Bojim se da bi moglo doći do sukoba - rekao mi je.

sponzor sudanske politike
U petak popodne znalo se samo da se Kartum nalazi u obruču trupa specijalaca kojima je na čelu general Mohamed Hamdan Hemeti te da se između vojne vlasti i civilnih pobunjenika vode pregovori o mogućoj podjeli vlasti, kojom bi vojsci trebala pripasti briga o sigurnosti zemlje, a civilni stručnjaci koje bi zajednički izabrale sve frakcije pobunjenika, uključujući i vojnu, upravljali bi procesom uspostavljanja civilne vlasti u državi do raspisivanja izbora, najkasnije za četiri godine. Važan detalj: sve strane složne su u tome da islamsko pravo (šerijat) više ne može biti okosnica pravnog sustava u multinacionalnoj i multivjerskoj državi. Tome se, međutim, protivi Saudijska Arabija kao dosadašnji najveći sponzor sudanske politike.

Flashback na kraj prošlog tisućljeća. Bio je srpanj 1993. Stajao sam u koptskoj crkvi u Kartumu, vani je bilo 45 stupnjeva u hladu. Džubal, naš vodič u službenom posjetu Sudanu, šapnuo mi je na uho vijest o žestokom sukobu Hrvata i Muslimana u BiH. Dan prije, u zračnoj luci uzeli su mi putovnicu. Telefon u hotelu nije reagirao na pozive prema Hrvatskoj. Dan poslije, s malom grupom uzvanika iz Hrvatske trebao sam se sastati sa sudanskim predsjednikom, generalom Omarom al-Baširom i šefom Islamske konferencije arapskih zemalja, Hasanom al-Turabijem. Nisam se osjećao najbolje.

Moje sudansko iskustvo započelo je u ljetu 1993. pomalo bizarnim pozivom da “svojom prisutnošću uveličam četvrtu godišnjicu vladavine Revolucionarnog vijeća narodnog spasa”, zapravo vojne diktature generala Omara al-Bašira. Poslije sam saznao da sam za Kartum otputovao kao rezerva, umjesto čovjeka na visokoj poziciji kojega je sklonost prema piću (a ne zazor od diktature) odvratila od posjeta državi u kojoj su na snazi šerijatski zakoni. Njegova pogreška. Na 45 stupnjeva u hladu čovjek definitivno ne žudi za alkoholom, na cijeni su voda, prirodni sokovi i rijeke Coca-Cole koje je, neovisno o permanentno zategnutim odnosima Sudana s Amerikom, bilo posvuda - od rashlađenog hotelskog bara u Hiltonu do najmanjeg kioska na pregrijanoj promenadi uz obalu Nila.

zarada na siromaštvu i diktaturi
Taj vrući kartumski tjedan prije 26 godina pomogao mi je da i godinama kasnije lakše razumijem afričku netrpeljivost prema globalnim financijskim institucijama, kao i njihovu ekstremno nisku razinu povjerenja prema međunarodnoj političkoj zajednici. Oni su živjeli u diktaturi, bili su beskrajno siromašni, definitivno neslobodni, ali demokratski, razvijeni, bogati dio svijeta iz toga je vukao solidnu zaradu. Takva je bila njihova predodžba te neuspješne suradnje i nije bila daleko od istine. U međuvremenu, nažalost, naučili su da se drukčije prema njima neće ponašati ni njihova “islamska braća” iz Saudijske Arabije i Egipta, odakle se slijevao novac kojim se financirao Baširov vojni režim, a Sudan je, zauzvrat, svoje vojnike slao u Jemen ili drugdje gdje su to od njega zatražili vladari Saudijske Arabije.
U srpnju 1993. u svojem rashlađenom uredu u velikoj staklenoj Palači

prijateljstva, Fadil Abugisesa, sudanski ministar za mir i razvoj, član Baširova Revolucionarnog vijeća, ali i pripadnik stare bogate kartumske obitelji, pokušao je maloj grupi gostiju iz Hrvatske oslikati poteškoće s kojima se na međunarodnom planu susreće njegova država. Dvije grupe diplomata, sudanska i hrvatska, istodobno su u pripremale susret generala Bašira s hrvatskim predsjednikom (generalom) Franjom Tuđmanom koji se trebao dogoditi nekoliko mjeseci kasnije, kako bi se učvrstila suradnja hrvatske države i globalne muslimanske zajednice, s težištem na BiH, ali i na budućnosti muslimana Hrvatskoj.

Ministar Abugisesa pričao je staru poznatu priču. Sudanci su se dugo, rekao je, pokušavajući popraviti život u nekom predjelu zemlje, obraćali Ujedinjenim narodima i scenarij je uvijek bio jednak, citiram iz bilježaka: “Oni prvo pošalju tim koji nekoliko mjeseci pomno radi detaljnu studiju naših potreba. Nakon toga cijeli se tim vraća u New York pa tamo s ostalim UN-ovim stručnjacima za razna područja raspravljaju o toj studiji. To traje mjesecima. Tada na teren izlazi posebna komisija koja provjerava njihove, uvijek visoke troškove. Na kraju, ali samo ako birokrati u New Yorku odluče otvoriti novčanik, pokaže se da novac koji su poslali tek malo pretječe iznos potreban za pokrivanje njihovih, dosad napravljenih troškova. Za taj ostatak, umjesto poljoprivredne mehanizacije ili ulaganja u edukaciju ili infrastrukturu, pokupuju po europskim zemljama zalihe brašna, riže i žitarica, kojima je najčešće rok trajanja na izmaku i to podijele narodu, obično uz veliku medijsku predstavu. Nakon svega, oni se vraćaju kući zadovoljni i debljih novčanika, a ljudi kojima su navodno pomogli već nakon nekoliko mjeseci prisiljeni su opet tražiti pomoć. Priča tada kreće ispočetka.” Tuđman i Bašir na kraju se nikada nisu sastali. Rat u BiH zaoštrio je u to vrijeme hrvatske odnose s muslimanskom zajednicom, samo je Saudijska Arabija, putem Promdei banke kontroverznog poduzetnika Ibrahima Dedića, ulijevala novac na ratišta po raspadnutoj Jugoslaviji.

ČUVARI NAORUŽANI DO ZUBA
Kasnije zaoštravanje prilika u Sudanu, gdje je vojna diktatura dovela do masovnog istrebljenja velikih dijelova populacije, što na jugu države koji se odcijepio, što u pokrajini Darfur na zapadu zemlje gdje je Bašir 2003. zaradio haašku optužnicu za genocid, zamrznulo je do daljnjega sudanske odnose sa svijetom.
General Bašir tog se srpanjskog dana 1993., nedugo nakon što je primio neugodne vijesti s “jugoslavenskog ratišta”, ipak odlučio na pomirljiv razgovor s gostima iz Hrvatske. - Žao mi je zbog sukoba Hrvata i Muslimana u BiH - rekao je kada smo se rastajali. Nadam se da će oni uskoro prestati. Mi, zajedno s ostalim arapskim državama, ni dalje nećemo zaboraviti da je Hrvatska, od svih u Europi, za bosanske Muslimane napravila najviše.
Dok smo razgovarali, Bašir je sjedio u fotelji posred ogromne, inače prazne dvorane. Nas troje iz Hrvatske bili smo na drvenim “školskim” stolicama njemu nasuprot. Govorio je dugo, općenito o prilikama u Africi i o neprijateljima na jugu zemlje, ali tek nakon tih nekoliko rečenica, izgovorenih na kraju, napetost je popustila, ostalih nekoliko dana, dok nam nisu prilikom ulaska u Lufthansin zrakoplov za München vratili putovnice, osjećali smo se sigurnije.

Sastanak s Turabijem, tada predsjednikom Islamske konferencije arapskih zemalja, i liderom Nacionalne islamske fronte, političke snage koja je u stvarnosti upravljala Sudanom tijekom prva dva desetljeća Baširova vojnog režima, pokazao se kao gotovo nadrealno iskustvo. Hiperobrazovani Turabi s doktoratom prava na pariškoj Sorbonni, nakon širokog obrazovanja na sveučilištima u Kartumu i Londonu te sa statusom islamskog šeika, stečenim davno prije ulaska u politiku, lako je impresionirao sugovornike što znanjem, što lakoćom promjene jezika i, naravno, vrhunskom retoričkom vještinom koja se davno izgubila u pragmom zagušenim kuloarima zapadnjačke politike. Da nije bilo do zuba naoružanih čuvara u zelenilom bogatom vrtu vile u kojoj je stanovao, čovjek gotovo da ne bi povjerovao da je riječ o osobi koju je Zapad već tada smatrao glavnim zaštitnikom globalnog, ne samo muslimanskog terorizma. Turabi je u Sudan doveo Osamu bin Ladena, Abu Nidala, ali i Ilicha Ramireza Sancheza. On je bio taj koji je svojim utjecajem natjerao Bašira da nakon udara zadrži šerijat, unatoč protivljenju velikog dijela sudanskog naroda, čak i arapske muslimanske populacije kojoj se tvrd muslimanski režim nije uklapao u ideju dobrog življenja.

- Demokracija - smijao se Turabi dok su nam njegovi poslužitelji u vruće predvečerje nalijevali jak vrući afrički čaj u šalice - to za njih na Zapadu znači samo to da bismo i mi trebali prihvatiti njihov sustav. Sve što je drukčije, za njih je kršenje ljudskih prava. Zapravo, sve je bilo u redu dok smo bili nezavisna zemlja samo na papiru - imate zastavu pa mašite i veselite se - ali kada smo promijenili službeni jezik iz engleskog u arapski, jer to je naš materinji jezik, a osobito kada smo njihove banke zamijenili arapskim i drugim afričkim bankama, postali smo za njih ‘malo previše nezavisni’. Turabi nije prihvaćao razgovor o tome da je arapski materinji jezik tek manjeg broja stanovnika na sjeveru države, kao ni raspravu o tome da je islam tek jedna od velikih vjera u religijama krcatoj ogromnoj afričkoj državi čiji je ustav i danas tek djelomično islamiziran. S pozicije moći izguran je 2001., ali nikada, osim u razdobljima kada je bio u pritvoru, nije odustao od politike. Umro je 2016. u Kartumu i zapravo se tek od tada može govoriti o stvarnom slabljenju njegova utjecaja.

OČEKIVANJA OD DIJASPORE
Sjećam se dobro još jednog susreta iz tog vremena. Dan nakon razgovora s Baširom i Turabijem, na akademiji u povodu četvrte godišnjice diktature u prizemlju staklene Palače prijateljstva razgovarao sam s Carolinom Cox, barunicom od Queensburyja, i danas vrlo aktivnom Britankom koja je tada u sklopu akcije Doma lordova putovala Sudanom u pokušaju da pokrene jednu od humanitarnih akcija. Priznala je tada da joj je neugodno kada na svakom koraku vidi zastrašujuće posljedice britanske kolonijalne prošlosti i da je to tjera da pokušava pomoći. - Napravili smo mi i dobrih stvari, sagradili bolnice, brane, sustave navodnjavanja, ali najveća nam je pogreška bila to što smo im pokušali nametnuti naš način mišljenja, naš identitet, to je, kada smo otišli, dovelo do raspada sustava - rekla mi je. Tvrda konzervativka, Barunica Cox danas je žestoka pobornica Brexita, bliska suradnica Nigela Faragea i njegova UKIP-a.

London i danas, kao nekadašnja kolonijalna prijestolnica, ima posebno mjesto u životu Sudanaca i jedno je od najjačih središta višemilijunske sudanske dijaspore koja je proteklih mjeseci odigrala snažnu ulogu u prevratu na vrhu države. Val prosvjeda protiv Baširova režima ovaj je put pokrenula Sudanska asocijacija profesionalaca, gdje dijaspora oduvijek ima snažnu ulogu. Na prošlotjednom londonskom sastanku sudanskih liječnika zaposlenih u Ujedinjenom Kraljevstvu prikupljali su se novčani prilozi, ali ključ je bila rasprava o tome kako se uključiti u formiranje nove vlade stručnjaka koja bi trebala preuzeti vlast. U redovima prosvjednika pred vojnom komandom u Kartumu, očekivanja od dijaspore su velika. Članovi obitelji koji su ostali kod kuće financirali su obrazovanje mladih Sudanaca na najboljim svjetskim sveučilištima. Sada očekuju da najbolji i najstručniji među njima preuzmu vođenje države.