Što nam otkriva savez HNS-a sa sindikatima

Može li dvoje nestranačkih, u biti dobrih, ministara dovesti do raspada Vlade i eventualnih prijevremenih izbora? Može. Takav scenarij, iako ne neizbježan, više ne izgleda ni nevjerojatno ni daleko. Zdravko Marić i Blaženka Divjak vjerojatno su od svih ministara u inače ne naročito dobroj Vladi Andreja Plenkovića uložili najviše osobnog znanja i energije kako bi progurali ideje i projekte zbog kojih su se upustili u politiku. Previše da bi sada odustali.

Marić, kao jedan od dosad najboljih ministara financija, odbio je ući u političke kompromise čak i kada se činilo da Vlada nema izbora osim popuštanja. Zato nikad nije pristao ući u stranku i zato nikada nije obećao da će u Vladi ostati do kraja mandata.

Divjak je ustrajala na modificiranoj kurikularnoj reformi (”modificiranoj” znači da je reforma drukčija, iako ne manje supstancijalna od one prve, ”Jokićeve”) i u trenucima kada se činilo da joj je stranačkim kadroviranjem u ministarstvu oduzeto upravljanje reformskim procesom, pa i kada su njen odlazak od premijera tražili njegovi ključni partneri u sabornici.

Marićevo posljednje odbijanje proboja proračuna, ovaj put kako bi se udovoljilo školskim sindikatima koji su u štrajku, stiglo je s jedinim logičnim objašnjenjem – da novca za dodatno povećanje njihovih plaća nema - moglo bi uništiti krhku koaliciju HDZ-a i NHS-a. To doduše ne znači da Vlada mora pasti, jer još ima neiskorištenih ruku u sabornici, ali u pitanje dovodi ne samo nastavak reforme obrazovanja, nego i mogućnost nastavka politike ministarskog dvojca koji je, nakon odlaska ministrice gospodarstva Martine Dalić koja je odigrala ključnu ulogu u rastanku države s Agrokorom, jedini u Vladi pokazao i znakove života i opipljive rezultate.

A da se ne zavaravamo, bitka se ne vodi zbog učitelja, srednjoškolskih nastavnika i sveučilišnih profesora. Nije u pitanju niti često medijski potenciran otpor reformi obrazovanja, koja u okoštalom sustavu nije dočekana s entuzijazmom (”nismo spremni”). Bitka se vodi jer je jedna mala stranka koja je nekad bila važna zaključila da bi mogla kapitalizirati rad nestranačke ministrice iz svojeg portfelja i podizanjem plaća u obrazovnom sustavu sebi priskrbiti ulaznicu za izbornu utrku sljedeće godine.

Problem je u neiskrenosti motiva, u činjenici da je HNS-ova ”obrazovna misija” od početka isključivo politička akcija, a da je sektor obrazovanja izabran kao alat za ulazak u Vladu koja je u jednom trenutku očajnički tražila koalicijskog partnera jer su joj se svi prirodni saveznici izmakli. Nije teško zaključiti da je podizanje razine obrazovanja ključno za napredak zajednice. Stranka kojoj uspije podići kvalitetu obrazovnog sustava, a usto i podići plaće nikad dovoljno plaćenim prosvjetarima, valjda zaslužuje i više od danas upitnog prelaska izbornog praga.

Istina je međutim da je od odlaska Radimira Čačića, koji je kao župan doista unaprijedio obrazovni sustav u Varaždinskoj županiji, HNS ostao bez vlastite obrazovne politike. Zato je izbor Blaženke Divjak kao nestranačke HNS-ove predstavnice u Vladi od samog početka bio zamišljen kao politička smicalica. Uspije li Divjak, koja jest stručnjak za obrazovanje, ali, kao ni Marić, nije prava političarka, progurati reformu, zasluga će pripasti HNS-u. Pokaže li se reforma fijaskom, ništa lakše za stranku nego odreći se ministrice koja je ”samo unajmljena” za rad na projektu i koja se na tom poslu pokazala neuspješnom.

Sindikati su se HNS-ovoj akciji priključili također kalkulirajući, u za njih pogodnom političkom trenutku nekoliko tjedana prije izglasavanja državnog proračuna za sljedeću godinu, otprilike mjesec dana prije raspisivanja predsjedničkih izbora, kada je vjerojatnost da Vlada popusti pritisku najveća. Pitanje je koliko dugo mogu izdržati u štrajku i koliko vremena će trebati da taj štrajk postane za njih kontraproduktivan. HNS-ova padajuća popularnost u političkim anketama prva je naznaka njihovog mogućeg poraza.

Tu se već otvara serija pitanja: Tko vodi naše najveće sindikate? Mogu li organizaciji koja je predviđena za borbu protiv ”eksploatatorskog sustava” godinama ne čelu biti isti, visoko privilegirani lideri? Jesu li naši sindikati bliži političkoj ljevici ili desnici? Što znači njihovo približavanje Mostu i predsjedničkom kandidatu Miroslavu Škori? Hoće li ova izborna sezona biti ujedno i razdoblje njihovog velikog političkog buđenja?

Probude li se, to pak neće biti naznaka hrvatskog uključivanja u globalni trend jačanja političke ljevice, nego zaokret prema nedefiniranim, a opasnim populističkim politikama danas izumrlog Živog zida i sljedbe bivšeg suca Mislava Kolakušića.

Naša ljevica još se nostalgično prisjeća početkom devedesetih napuštenog političkog sustava, dok nova demokratska ljevica u Europi, pa i u SAD-u, naglasak stavlja na zaustavljanje raslojavanja i pravedniju raspodjelu bogatstva, ali i na jačanje demokratizacije sustava temeljenog na osobnim slobodama i slobodnom tržištu.

Jedini sigurni gubitnici u ovom nadigravanju sindikata i različito usmjerenih, ali i nedefiniranih koncepata politike u hrvatski su đaci kojima je umjesto novim konceptom škole, jesen započela štrajkom učitelja. Njima ni novi izbori ne mogu vratiti unaprijed izgubljenu godinu. Još jedna generacija mogla bi biti potrošena uludo.