Vojislav i Silvija Golubovac s dvoje dječice smjestili su se u susjednom selu, a obitelj Ognjenović s troje djece vratila se u svoju kuću raspucalih zidova
Najstarijem Mići je šest godina, Tinu četiri, a Milici dva mjeseca. Prvu noć nakon potresa proveli smo u autu, i još pola dana. A onda više nismo izdržali studen pa smo se vratili u kuću. Bojimo se da će se urušiti, zidovi su na mjestima popucali, vrata se izvitoperila, ali bar je toplo", kaže nam 27-godišnji Milan Ognjenović iz Švrakarice, sela raštrkanog po padinama i šikarama istočne Banije u općini Dvor na Uni.
Banijsko blato
Do tradicionalno građene banijske "drvenjare" u kojoj živi mlada obitelj Ognjenović dolazi se zemljanim putem punim nepredvidljivih rupa i oštrih izbočina čiju je zadnju dionicu, strmu i sklisku, najsigurnije propješačiti jer se automobilski kotači vrte u mjestu u masnom banijskom blatu. Oronuli drveni kućerak u kojem žive građen je od hrastovih dasaka na raspuknutim temeljima od kamena i zemlje i čini se da bi se svakog časa mogao složiti na tlo i bez potresa. Švrakarica, tako se zove njihovo naselje.
Ognjenoviću je 27 godina, jednako kao i supruzi Martini. Jedini krov nad glavom, tu trošnu banijsku "drvenjaru" koju im je susjed dao na privremeno korištenje, potres je iz temelja razdrmao, spojevi stropova i zidova, ali i podovi su popucali, vrata unutar kuće se izvitoperila. Milan bi želio djeci pružiti siguran krov nad glavom, upravo onakav kakav je njemu nedostajao.
Zbog obiteljskih je prilika odrastao u domu u Sisku, po punoljetnosti se vratio u selo svojih roditelja, ali u obiteljsku kućicu, još truliju drvenjaru od ove u kojoj žive u neposrednom susjedstvu, ne može jer nema struje, a i zbog neriješenih obiteljskih imovinskih zavrzlama. Ognjenović prehranjuje obitelj jer ima mali OPG s tridesetak ovaca, nekoliko kokica, traktor. Ognjenovići bi za prvu ruku htjeli neki kontejner ili kamp-kućicu u kojoj će bez straha moći usnuti.
Pomoć države
Željeli bi da im država pomogne da na svojoj očevini, tu na susjednoj livadi, podignu vlastiti dom. Ostalo je, kaže nam Milan, njegova briga, bavio bi se stočarstvom, a ne bježi niti od drugih poslova kad ga netko pozove da radi.
U susjednom naselju Zrinu još mučnija priča. Pred ruševnom "drvenjarom" na čijim oknima nedostaju stakla, a na unutarnjim zidovima se pružaju strijele pukotina od potresa, zatječemo mladu obitelj Vojislava i Silvije Golubovac. Dvadesetjednogodišnja Silvija u naručju drži jednogodišnju kćerkicu dok trogodišnji sinčić, sitan i žilav, u gumenim čizmicama gaca po lokvama vode u blatnom dvorištu.
Od potresa mlada obitelj ne spava u drvenjari jer su unutarnji zidovi popucali, a i krov se urušava. Prespavaju u susjednom selu kod njegova brata, a danju su u toj ruševnoj kućici kako bi pazili na nekoliko ovaca i kokica koje imaju. Upravo dok razgovaramo iz lokalne udruge i lokalne vlasti im dolaze s vijestima da će im za koji dan stići kamp-kućica. Na zaslonu mobitela nam pokazuje rohbau kuću u Dvoru na Uni koju mu je 2018. dodijelila Agencija za stambeno zbrinjavanje. Zdanje od cigle s krovom, bez stolarije. Država doista umije biti cinična. Slučaj te nezaposlene obitelji bez stalnih prihoda vode kao stambeno riješen.
"Jedva se s naknadom za porodiljno, dječjim doplatkom i ovo malo ovaca prehranjujemo, i nema nikakve šanse da dovršimo tu kuću", kaže nam Vojislav. "Spas bi bio da nam država pomogne da tu kuću dovršimo, a za ostalo bih se snašao", kaže nam. Pomoć u hrani i odjeći su, kaže, nakon potresa dobili.
Prokišnjava krov
Dubravko Rogulja iz još jednog mjesta na području općine Dvor zabrinuto gleda dva naherena dimnjaka na krovu svoje kućice. Njegova je od cigle, ali krov nakon potresa na sve strane, kaže, prokišnjava. Supruga u naručju drži osmomjesečnu Georginu, a plavooka troipolgodišnjakinja Ema nam kaže kako se kad je treslo jako prepala i sakrila pod stol...
Iako najistočnija banijska općina, Dvor na Uni nije tako razrušen kao Petrinja ili Glina, 250 domaćinstava je, kaže nam općinski načelnik Nikola Arbutina, prijavilo oštećenja na stambenim i gospodarskim zgradama. Ta brojka vjerojatno nije konačna. Ta treća po površini općina u Hrvatskoj (prva je Gračac, a druga Udbina) ima 54 raštrkana sela, a do mnogih od njih vode tek uski zemljani, izlokani putevi. Premda općina nije bila epicentar potresa, ona je epicentar državne nebrige i siromaštva.
Mlade obitelji koje smo obišli žive ispod niskih tavanica, u klaustrofobičnim sobičcima, s betonskim napuklim podovima koji su i prvog dana ove godine prijeteće podrhtavali. Od države koja im je godinama okretala leđa s pravom danas očekuju ruku pomoći.