Život piše anegdote. Dobar život, naravno. Onaj koji čovjek provede smijući se. Ne čekajući kraj koji je ionako, ako zanemarimo nijanse, svima isti.
Matija se smijao tijekom cijelog razgovora. Nije mu bilo mrsko kad je čuo da se novinar zanima za njegov slučaj. S guštom je prepričavao anegdotu koja mu, uvjereni smo, nikad neće dosaditi. A i kako bi jer, kao prvo, anegdota je sjajna, baš sjajna, a kao drugo, svi akteri kroz nju su prošli bez ikakvih posljedica, piše Slobodna Dalmacija.
A na početku se i nije činilo baš tako. Dapače, na početku je zavladala panika.
Redovni remont
Matija Mirtl dio je peteročlane ekipe inženjera koji ovih dana obavljaju opsežne geodetske i građevinsko-arhitektonske poslove u cjevovodu kojim se voda iz akumulacijskog jezera Buško blato dovodi na turbine Hidroelektrane Orlovac. Preciznije, riječ je o redovnom remontu, laserskom skeniranju, hidrografskoj izmjeri i detekciji podzemne infrastrukture u dovodnom tunelu koji je trenutačno, naravno, izvan upotrebe.
Ozbiljan je to posao koji za Hrvatsku elektroprivredu (HEP) izvode zagrebačka tvrtka Geodata Projekt d.o.o. i njihovi partneri iz tvrtke proKONSTRAKTA inženjering d.o.o.
Do sada su obavili veći dio terenskih poslova, a samo mjerenje tunela dužine 12.100 metara započelo je u srijedu 6. listopada. Da, baš u ovu srijedu kad je zatreslo.
- Oko 20 sati petorica kolega ušli su u tunel kako bi započeli radove koji se sastoje od postavljanja geodetske mreže na cijeloj dužini tunela, umjeravanja točaka i 3D laserskog skeniranja cijelog tunela koji se nalazi na dubini od otprilike 1100 metara u odnosu na vrh Kamešnice - kaže nam Milenko Kundid, prvi čovjek Geodata Projekta.
Zemlja se počela tresti u 21 sat i 57 minuta. A sekunde, kako to obično i biva u takvim situacijama, trajale su kao vječnost.
Srednja Dalmacija je protrnula. Potres je bio jak, cijeli Split se zaljuljao. Građani nisu znali što bi prije, izjuriti vani ili staviti status na Facebook.
Potraga za epicentrom nije dugo trajala. Seizmolozi su javili da je najgore bilo 39 kilometara sjeveroistočno od Splita. I da je snaga potresa bila 5,1 stupanj prema Richterovoj ljestvici. Kasnije su to spustili na 4,6, ali osjećaj jeze nije se umanjio.
Kad su se pribrali i odradili obveze prema društvenim mrežama, Splićani su počeli računati koliko ima do njihova sela, jer što ti je 39 kilometara, jedva da do Trilja ima toliko.
I bilo je kraj Trilja. Uz granicu s Bosnom i Hercegovinom. Pored Kamešnice. U čijoj su utrobi Matija Mirtl, Davor Grgić, Lovro Franov, Božo Ćavar i Marino Ukalović taman zasukali rukave.
Panika u obitelji
- U tim trenucima svi su u Hrvatskoj znali da se dogodio potres na tom području, dok smo mi znali da se naši radnici praktično nalaze u samom epicentru - govori Milenko Kundid.
Obitelji "Geodatovih" radnika zanijemile su. Nećemo ni zamišljati što im je sve tada prolazilo kroz glavu.
- Naravno da ih je uhvatila panika - veli Kundid.
U tunelu, da situacija bude još gora, nema signala za mobitel. A to znači da nema ni mogućnosti komunikacije s radnicima. Nitko ne zna ni gdje su ni kako im je.
- Djelatnici HEP-a, na čelu s gospodinom Lukom Bitunjcem, isti su trenutak alarmirali Hrvatsku gorsku službu spašavanja da provjere jesu li nam kolege živi i zdravi, a oni su odmah izašli na teren - opisuje dramatične trenutke Kundid.
Za to vrijeme u tunelu se ne događa ništa. Matija i ekipa rastežu mreže i skeniraju. Nemaju pojma da se vani ruše portali.
- Nismo osjetili ništa posebno. Jesmo neko lagano podrhtavanje tla, možda u rangu dva stupnja prema Richteru, ali ništa više od toga. Ni na kraj pameti nam nije bilo da je zapravo riječ o ozbiljnom potresu - tvrdi Matija.
U 21.57 bili su na jedanaestom kilometru cjevovoda. U 21.58 radili su kao što i inače rade. Potres nisu niti spomenuli. Uostalom, navikli su na buku.
- Unutra je sve bilo normalno, a za ono vani nismo znali - jednostavno će inženjer.
Kasnije su im rekli da je supruga jednog Matijina kolege prva nazvala HEP. I da su svi u firmi bili uznemireni. Da su im minute, kako to obično i biva u takvim situacijama, trajale kao vječnost.
- Kad smo završili s poslom krenuli smo kući, bilo je to negdje taman oko ponoći, kad smo odjednom, usred tunela ugledali svjetla iz suprotnog smjera. Šokirali smo se - prepričava Matija.
Gorski spašavatelji vozilom su krenuli unutra, tražiti radnike koji se nikome ne javljaju. I sad su stajali svjetla u svjetla s njima u tunelu promjera 5,5 metara.
Požrtvovni HGSS-ovci
- Bili smo ljuti jer se dva vozila nikako u tom prostoru ne mogu mimoići, no kad su nam objasnili tko su zapravo oni i po koga su došli počeli smo se smijati - raspoloženo će Matija.
Oduševili su ga HGSS-ovci. Iz postelja su se digli da im pomognu. Njih ne treba dvaput zvati.
- A onda su pet kilometara pred nama u rikverc vozili u tako malom i mračnom prolazu, stvarno im svaka čast! - fascinirano će.
Kad su pola sata iza ponoći svi skupa izišli iz tunela dočekala ih je policija. I tople dekice su bile spremne. Tek tada je zapravo petorki iz Kamešnice postalo jasno što se događa. Naježili su se.
- U ime svih svojih kolega moram zahvaliti ekipi iz HGSS-a i ekipi iz HEP-a, posebno gospodinu Luki Bitunjcu i gospođi Barbari Šitum, koji su reagirali na način koji nas je stvarno dirnuo, hvala im na brizi bez obzira što nam pomoć, srećom, nije bila potrebna - zaključno će Matija.
Dan poslije, u četvrtak 7. listopada, opet su bili u tunelu. Jer, rekosmo već, što se njih tiče, ništa se nije dogodilo. Dobili su tek novu opremu. I nove upute.
- Je, opremili su nas s jakim motorolama, tako da bismo mogli komunicirati i bez mobitelskog signala. A dogovorii smo se i da odmah, čim osjetimo podrhtavanje tla, bez obzira na jakost, iziđemo vani - odmahuje Matija, stavlja kacigu i ulazi u tunel.
Geodetski radovi potrajat će desetak dana. Jedna anegdota za ovaj put bi bila dovoljna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....