Ona mala s krivim zubima, što fuflja. To je Marija. Ona nije djevojčica plave kose koja rastura matematiku. Ona je mala s krivim zubima.
I bit će takva zauvijek - što god učinila, ma u čemu briljirala, ona će biti djevojčica s krivim zubima. Jer ništa neće biti važnije, vidljivije, prepoznatljivije, od toga. Tih par pogrešno kalcificiranih organa u ustima odredit će njezin život, njezin pubertet, nju kao osobu.
Kad razgovara, redovito rukama pokriva zube. Ne smije se. Izbjegava društvo. Pravi se da ne čuje podsmijeh iza leđa.
A jedan mali zubni aparatić sve bi to sredio. Da ga je stavila prije dvije godine, kad joj je trebao, danas bi bila djevojčica s aparatićem. Za par godina bila bi odlična matematičarka plave kose. Njezine zube nitko ne bi spominjao.
Ali nije dobila aparatić. Vjerojatno ga ni neće dobiti.
Bila je na listi čekanja - tri godine! Četvrtinu svojeg života 13-godišnja Marija je čekala da joj zubar pomogne. Da ima jednake šanse odrastati kao i njezini prijatelji. A onda je HZZO odlučio da njezinom zubaru otkaže ugovor. Aparatić košta od 10.000 do 20.000 kuna. Marijini roditelji, koji redovito plaćaju zdravstvene doprinose, nemaju taj novac.
Tri su godine čekali da dođe na vrh apsurdno duge liste. I baš kad je zasjela na taj vrh, HZZO tom stomatologu nije produljio ugovor. Marija mora pronaći novog zubara, kojem će, naravno, biti na dnu liste. Čeka se i do sedam godina! Vjerojatno će prije postati punoljetna nego što ponovno dođe na red. A onda, kad proslavi 18. rođendan, postat će odrasla. I kao takva više neće ni moći dobiti besplatni aparatić.
Već godinama čitamo, slušamo ili proživljavamo tu agoniju s dječjim aparatićima. I svaki put ne možemo vjerovati da je neko dijete čekalo sedam godina na aparatić. I pitamo se - dobro, kad će više povećati broj ortodonata, kad će odgovorni riješiti problem?
Nikada se nismo pitali - pa što će toj djeci uopće aparatići? Pa ne treba im to, preživjet će i ako odrastu s krivim zubima. Jer znamo da su krivi zubi mnogo više od toga. Oni su naša legitimacija. O njima ovisi naš osmijeh. Djeca krivih zuba se ne smiju. Njihov osmijeh nije lijep zato jer nije sretan. Jer nije zdrav.
Ipak, upravo je to palo na pamet zdravstvenim vlastima: možemo u ovoj općoj štednji, ovim teškim kriznim vremenima, mirne duše smanjiti broj ortodonta za trećinu, jer djeci aparatići zapravo ne trebaju. A ako ih žele, neka im ih roditelji plate. Ako ne mogu platiti - a, tko im je kriv...
Proljetos je najavljeno da će se problematika ortodontskih pomagala za djecu dići na dodatnu razinu apsurdnosti: samo će djeca koja imaju ozbiljnih zdravstvenih problema moći imati besplatne aparatiće. Kažu stručnjaci da nije u redu da djeca s deformiranom čeljusti imaju isti tretman na listi čekanja kao i djeca s raširenim jedinicama. I to je točno: djeca koja ne mogu sažvakati hranu ili ne mogu ispravno govoriti trebaju imati prednost.
Međutim, tko će odrediti što je estetski, a što zdravstveni problem? I kako će se definirati zdravstveni problem? Hoće li to određivati - ortodont?
Tako će konačno, jednom za svagda, i službeno odlučiti: psihološko zdravlje nije zdravlje uopće. To je estetski problem.