Ministar financija Slavko Linić smijenio je potkraj svibnja devetero visokopozicioniranih dužnosnika u Poreznoj upravi “na temelju saznanja o sumnji nadležnih tijela u zlouporabu ovlasti rukovodećih ljudi Porezne uprave”. Cijeloj priči, međutim, prethodila je akcija Sigurnosno obavještajne agencije (SOA). Prema informacijama Jutarnjeg lista, SOA je bila ta koja je počela tajni nadzor i provodila ga dulje vrijeme. Navodno još tijekom 2012. godine. Pritom su navodno detektirali da osim u “terenskim” ispostavama, koje su bile početne mete, i drugi su bili uključeni u nezakonite radnje. Međutim, ono što je SOA prikupila formalno pravno ne može poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku. A SOA o svojim rezultatima navodno nije odmah izvještavala ni ministra unutarnjih poslova ni glavnog državnog odvjetnika, već su izvešće tek nedavno, kada su iz svoje perspektive priveli akciju kraju, podnijeli predsjedniku Republike.
Tek nakon tog saznanja o “sumnjama nadležnih tijela u zlouporabe rukovodećih ljudi Porezne uprave” dolaze nadležni organi kaznenog progona - MUP i DORH te resorni ministar. No, čini se da se informacija o prikupljenim saznanjima SOA-e uslijed ovakve (ne)koordiniranosti proširila i do potencijalnih osumnjičenika. Iako su istražitelji odmah ishodili potrebne sudske naloge za tajne mjere, nagli “oprez” u ponašanju nadziranih osoba naveo ih je na zaključak da one neće dati željene rezultate. Nisu ni dale. I došlo je do svojevrsne pat-pozicije.
U situaciji kada istražitelji sumnje, koje temelje na podacima SOA-e, ne mogu dokazivati tim istim podacima, a drugih čvrstih dokaza očito nemaju, uvodi se kompromisno rješenje - privremeno udaljavanje s dužnosti.
Nije dokaz
S jedne strane Ministarstvo financija onemogućilo je daljnja nezakonita djelovanja s tih pozicija, dok je istovremeno istražiteljima omogućeno da pročešljaju urede i dokumentaciju potencijalnih osumnjičenika ne bi li na taj način pribavili valjane dokaze o spomenutim zloupotrebama.
Sličan primjer dogodio se 2010. godine u aferi oko pokušaja pogodovanja Glavašu u žalbenom postupku na Vrhovnom sudu. I tada je SOA bila ta koja je, nadzirući jednu od osoba bliskih Branimiru Glavašu, prva došla do saznanja o pokušaju podmićivanja sudaca Vrhovnog suda. I tada se dogodilo da je u prikupljenim podacima SOA-e bilo puno više “kompromitirajućih” informacija nego u rezultatima mjera koje su kasnije krenule uz nalog suda. Na kraju su procesuirani samo “nižerangirani” pomagači.