U posljednjem dijelu razgovora s Budimirom Lončarom, čovjekom koji je u raznim ulogama na diplomatskoj sceni proveo više od šest desetljeća, a koji i danas intenzivno prati i analizira zbivanja na međunarodnoj sceni - radeći kao potpredsjednik Svjetskog vijeća bivših ministara vanjskih poslova, kao viši savjetnik Svjetskog vijeća religijskih vođa u New Yorku, kao član European Leadership Networka u Londonu i kao viši savjetnik Centra za humanitarni dijalog u Ženevi, da spomenemo samo neke od njegovih sadašnjih funkcija - pitam ga o uzrocima raspada Jugoslavije i je li se rat mogao izbjeći.
- Jugoslavija nije mogla opstati u postojećem obliku, ali se rat mogao izbjeći da je bilo više savjesti i odgovornosti domaćih aktera, posebno Miloševića i JNA, te odlučne, ultimativne akcije međunarodne zajednice - odgovara Lončar.
Mnogi su u jeku jugoslavenske krize mislili da će spas donijeti vlada Ante Markovića u kojoj je bio ministar. Pitam ga zašto Markovićeva Vlada nije uspjela.
- Marković je došao na čelo savezne vlade u prijelomnom trenutku za Europu i Jugoslaviju. Promjene u svijetu - pobjeda detanta, kraj hladnog rata - Jugoslavija je dočekala kao potvrdu onoga za što se godinama zauzimala. No, paradoksalno, upravo je tada kulminirala jugoslavenska kriza, ispreplitanjem ekonomske i političke krize i pojavom Slobodana Miloševića, koji se oslonio na već postojeći i rastući srpski nacionalizam, što je - očekivano - izazvalo reakcije i u drugim republikama - ovjašnjava.
Reformska vlada Ante Markovića redefinirala je pojam vlasništva, započela privatizaciju, omogućila radnicima samoupravljačima da postanu dioničari, dovela do naglog porasta deviznih rezervi i ekonomskog procvata. Međutim, u području političkih reformi, smatra Lončar, stvari su zapinjale. Poželjnu orijentaciju na bržu reformu političkog sustava federacije u uvjetima kada je u republikama počeo prevladavati politički pluralizam, zamijenili su sukobi. Najprije Kosovo, potom Borovo Selo, balvan-revolucija, napad na Vukovar…
Lončar zaključuje kako je Jugoslavija još od sukoba sa Staljinom bila u stalnom procesu reformiranja. Reforme su je obilježavale, osobito ona iz 1962., koja će šest godina kasnije završiti padom Aleksandra Rankovića.
- Sve je to pratila jedna ključna proturječnost - analizira Lončar. - Imali smo samoupravljanje koje je u svim sferama inauguriralo neposrednu demokraciju, ali iznad njega je bila autokratska politička struktura. Konflikt između autokracije i samoupravljanja pokazao se nerješivim - dodaje.
Orijentacija na tržišno gospodarstvo, redefiniranje vlasništva i politički pluralizam koji je zastupala Markovićeva vlada, trebalo je da razriješi tu dugotrajnu proturječnost. No ta je vlada, ističe Lončar, došla barem pet godina prekasno.
- Na sjednici Vijeća ministara Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji u lipnju 1991. jasno sam rekao kako je dosadašnji model državnih i društvenih odnosa u Jugoslaviji prevladan i ne odgovara interesima narodâ Jugoslavije. A na već spomenutoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, u rujnu iste godine, ustvrdio sam da je Jugoslavija došla u sukob sama sa sobom, da je dotrajala po svojem društvenom i državnom uređenju, da se ne može popravljati, nego samo duboko transformirati na demokratskim osnovama i u novom obliku zajedničke države, drugim riječima: konfederacije. Dodao sam kako Jugoslaviju treba iznova definirati. Jugoslavija je nepovratna prošlost, ali to nije izgubljeno vrijeme, povijest će dati konačnu sud - kaže Budimir Lončar.
Pošto je kriza u bivšoj Jugoslaviji dobila dramatičan tok samo deset godina nakon Titove smrti, pitam Lončara koliko se Josipu Brozu može pripisati odgovornost za krvavi raspad Jugoslavije. Lončar je rezolutan.
- Ne, krvavi raspad Jugoslavije ne može se stavljati Titu na teret. Dapače, on je Ustavom iz 1974. stvorio uvjete da se federacija raziđe - ako druge nema - na miran način. Jer, da onako kako je išlo dalje ne može, bilo je jasno - ističe.
Nepravedno je i povijesno netočno, nastavlja Lončar, to kako se danas predstavlja uloga Josipa Broza.
- Tito je bio velika svjetska ličnost, što je na kraju potvrdio i njegov pokop prije točno 35 godina, do dana današnjega najveći sprovod nekog državnika. Na njegovu ispraćaju bilo je 209 delegacija iz 127 zemalja. Valjda su ti vodeći državnici svijeta znali kome i zašto dolaze na sprovod. I kao povijesnu ličnost, sa zaslugama, ali i s manama i pogreškama, svijet ga cijeni i danas. Samo ga mi odbacujemo, očito ne shvaćajući kakav je kapital za nas u međunarodnim odnosima moglo biti njegovo ime. Podsjećam da je Tita poznati britanski povjesničar i diplomat Fitzroy Maclean svrstao u najuži krug vodećih državnika 20. stoljeća - napominje Lončar.
Kako bi do kraja bio jasan kad govori o svojem viđenju Tita, Lončar precizira:
- U svojoj revolucionarnoj doktrini Tito je uvijek u prvi plan stavljao slobodu i ravnopravnost narodâ. Sloboda narodâ bila je njegova bazična, strateška ideja, ali i cilj. Na tim je temeljima 1943. godine federacija proglašena osnovom budućeg državnog uređenja. I zbog toga, zbog slobode i ravnopravnosti, a ne zbog bilo kakvih osobnih taština, došlo je i do poznatoga sukoba sa Staljinom. Uostalom, sloboda i ravnopravnost narodâ u srži je ideje o stvaranju Pokreta nesvrstanih. Tom strateškom cilju Tito je podređivao sve ostalo, pa i individualne slobode, gradeći na takvome konceptu stabilnost i mir u zemlji, ali i u svijetu. No, mora se biti objektivan i reći da je Tito bio i grešan. U svojem revolucionarnom pohodu ponekad je bio i nemilosrdan - kaže Lončar.
Uz smjenu jedne cijele generacije političara, uspostava Golog otoka još je jedna od Titovih grešaka.
- Mora se biti objektivan i reći da zbog toga Tito nije bio demokrat, ali nije bio ni diktator. Bio je priznati vojskovođa u Drugom svjetskom ratu, svjetski državnik, vizionar, tribun naroda, ali i autokrat - tvrdi.
Pitam Lončara, aktivnog sudionika antifašističke, narodnooslobodilačke borbe, kako danas gleda na to vrijeme i kako procjenjuje promjene u svijetu nakon završetka Drugog svjetskog rata.
- U sadašnjim okolnostima, čini se najvažnijim da se predstojeće obilježavanje pobjede nad fašizmom - a ono nije nikakva počast današnjoj Rusiji i njezinoj politici, nego odavanje pijeteta milijunima palih u borbi protiv nacifašizma, kao i žrtvama toga neljudskog režima - iskoristi kao poticaj da se podsjetimo na zlo koje je pokrenulo taj najkrvaviji rat u povijesti čovječanstva. Prije 70 godina, to se zlo, a znali smo tada sve o njemu, činilo tako strašnim da je bilo nezamislivo i razmišljati o mogućnosti njegova ponavljanja. Ipak, danas se vidi da se ono može ponoviti i zato ne smijemo posustati u podsjećanju na ono što je pokrenulo Drugi svjetski rat.
Ne samo zbog pijeteta prema 60 milijuna žrtava i stradanjima stotina milijuna ljudi, niti zbog toga što je nacifašizam u svojoj slijepoj rasnoj i etničkoj mržnji pokušao uništiti čitave narode. Ne smije se zaboraviti žrtva šest milijuna Židova stradalih u holokaustu, zajedno s tri milijuna Slavena i 400.000 Roma, niti 28 milijuna građana tadašnjeg Sovjetskog Saveza koji su ili poginuli kao vojnici Crvene armije, ili bili žrtve hitlerovske agresije - kaže Lončar.
- Može li netko zamisliti, nastavlja Lončar, kakav bi bio razvoj svijeta da nije pobijedila antifašistička koalicija? O tome sam, ne jednom, razgovarao s Willyjem Brandtom i nije mi teško zamisliti što bi rekao kada bi vidio trendove koji danas jačaju u Europi. Jer, uporno se nameće politika revidiranja povijesti, negiranja ili, u najmanju ruku, relativiziranja užasa Drugoga svjetskog rata, očito priželjkujući upravo onakav svijet kakav bi bio da nisu pobijedili saveznici, među kojima je bio i narodnooslobodilački pokret Jugoslavije, uključujući Hrvatsku - dodaje moj sugovornik.
S takvim pokušajima, kaže Lončar, nikako se ne može pomiriti. S primjetnom tugom, Lončar, nekadašnji partizan, govori o tisućama srušenih spomenika borcima antifašističkog otpora i žrtvama fašizma, o tome da se na prste jedne ruke može nabrojati one koji su obnovljeni.
- Pronađen i kažnjen nije baš niti jedan počinitelj tih vandalskih činova - kaže s ogorčenjem, nastavljajući kako su poseban problem nastavni programi u kojima se sustavno umanjuje, a ponekad i demonizira narodnooslobodilački pokret, uz istodobno relativiziranje ustaške strahovlade. Ne smijemo zaboraviti da je NDH navijestila rat Americi i saveznicima, imala vojnike na istočnoj fronti, ali još manje možemo zaboraviti da je već 1943. godine partizanska vojska imala 350.000 boraca među kojima je bio najveći postotak iz Hrvatske te da je u to vrijeme bila najznačajniji vojni i politički faktor u porobljenoj Europi.
Seriju razgovora s najdugovječnijim hrvatskim diplomatom završavam pitanjem o obilježavanju predstojećeg Dana pobjede, 9. svibnja, i fenomenu novovjekog fašizma koji je prisutan diljem Europe, a na koji ni Hrvatska nije imuna. Budimir Lončar upozorava kako upravo u današnje vrijeme moramo podsjećati na zlo fašizma zbog njegovih opasnih mutacija koje se pojavljuju svuda oko nas.
- Odlučno odbacujem sve priče o nekakvom starom i novom fašizmu, jer fašizam je jedan. Ovaj novovjeki tako očito crpi iz onoga nekadašnjega i ugleda se u njega da nikakve dileme ne bi smjelo biti. Niti o tome da fašizam ponovo kuca na vrata - kako kaže Stjepan Mesić - niti o tome da treba njegovati i reafirmirati vrijednosti antifašizma - kaže Lončar.
Mržnja prema svemu drukčijem i drugome, nastavlja, etnička i druga netrpeljivost te nasilje, nepoštovanje parlamentarne demokracije, ekstremni nacionalizam i povijesni revizionizam, koketiranje s onim nekadašnjim fašizmom ili obnova fašističke ideologije - sve je to novovjeki fašizam, a on pokušava, u biti, potisnuti vrijednosno naslijeđe pobjede nad fašizmom.
Čovjek koji je u Ujedinjenim narodima bio kao kod kuće - sudjelovao je na 35 zasjedanja Glavne skupštine - upozorava na činjenicu da se danas nastoji potisnuti naslijeđe ugrađeno u Povelju Ujedinjenih naroda usvojenu odmah nakon završetka rata, prilikom osnivanja Svjetske organizacije.
- Rat je presudno obilježio razvoj proteklih sedam desetljeća, nije fraza kada se kaže da nakon 1945. nijedan dan u svijetu nije prošao u miru, ali je ipak Povelja Svjetske organizacije bila ta koja je uspostavila temelje međunarodnoga prava, međunarodnih i međuljudskih odnosa. Zato je skorašnja 70. godišnjica pobjede prilika da se pridsjetimo i tog dijela ratnog naslijeđa. Šteta je što Hrvatska na državnoj razini neće na odgovarajući način obilježiti tu obljetnicu i što je prihvatila da je stavi u uske okvire dnevne politike - komentira Lončar.
Na samome kraju razgovora, bez da sam postavio pitanje, moj sugovornik podsjeća još jednom kako je prije sedam desetljeća antifašistički pokret u Jugoslaviji bio dio pobjedničke koalicije koja je činila prve potpisnice Povelje Ujedinjenih naroda. I, kao da sam sebe pita, ističe:
- Moramo li zaista stalno podsjećati da su u okviru toga pokreta, antifašističkog pokreta, i to na ruševinama kvislinške ustaške fašističke tvorevine, stvoreni temelji naše današnje države? Da nije bilo partizanske pobjede u antifašističkom savezu, Hrvatska ne bi dobila Istru, Rijeku i dalmatinske otoke, Slovenija jadransku obalu u Tršćanskom zaljevu, Makedonija nacionalnu državu, BiH samostalnu republiku, a Muslimani ondje ne bi postali nacija. Teritorij Jugoslavije bio bi podijeljen na interesne sfere velikih sila. Moramo li uvijek iznova dokazivati da nas to dvostruko obvezuje da čuvamo i poštujemo vrijednosti antifašizma?
Na kraju, s dozom umora, ali i borbenosti, zaključuje: - Očito je da moramo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....