BUDIMIR LONČAR Moja uloga u povijesnim događajima koji su stvorili moderni svjetski poredak

Budimir Lončar bio je veleposlanik Jugoslavije u Bonnu, tada glavnom gradu Zapadne Njemačke, od 1973. do 1977. U te četiri godine upoznao je njemački politički, ali i gospodarski vrh jer je kao ambasador zemlje koja je nastojala uspostaviti tijesne ekonomske veze sa Zapadom, osobito s Njemačkom, imao brojne kontakte s ljudima iz vodećih njemačkih tvrtki. Bilo je to i vrijeme kada se Jugoslavija otvarala prema svijetu i kada su tisuće i tisuće radnika, gastarbajtera, odlazile na “privremeni rad u inozemstvo” koji je nerijetko znao potrajati i desetljećima.

Jedna od osoba koju je Budimir Lončar tada upoznao i koja je na njega ostavila najsnažniji dojam među stotinama svjetskih lidera koje je susreo, bio je kancelar Willy Brandt (umro 1992.). Dobitnik Nobelove nagrade za mir (1971.) vodio je Njemačku od 1969. do 1974., što se poklapalo s dijelom Lončareva veleposlaničkog mandata u toj zemlji. Upoznali su se na Brijunima kada je Brandt, kao kancelar Njemačke, došao u prvi posjet Jugoslaviji. Kako je Lončar uskoro trebao ići u Njemačku kao ambasador, Brandt je zatražio da nasamo razgovaraju 15-ak minuta. Upoznao ga je sa svojim savjetnikom za vanjsku politiku Carl-Wernerom Sanneom i rekao da želi, kad Lončar dođe u Bonn, uspostaviti što tješnje odnose. Sanne je dobio zadatak da o tome brine.

- Willy Brandt, tvorac Ostpolitik, impresionirao me idejama i političkom mudrošću - kaže Lončar. - Na mene je ostavio izuzetno snažan dojam. Pokazao je veliko povjerenje, toplinu i uvažavanje kakvo dotad nisam osjećao kod državnika njegova formata. Bio je čovjek koji mi je otkrivao cjelinu svjetskih kretanja, govoreći da se u rastućoj međuovisnosti ne može povlačiti niti jedan potez bez da se sagleda cjelina svjetskih prilika.

- U Njemačkoj sam, kad je ekonomija u pitanju - prisjeća se Lončar - tijesno surađivao s Hermannom Josefom Absom, tadašnjim šefom Deutsche Banka, i od njega sam mnogo naučio. Sklopili smo tako dobre prijateljske odnose da me skoro svaki mjesec pozivao na ručak ili večeru i uvijek bi mi rekao: ‘Ponesite pulover jer ja ne grijem kuću, volim hladno’. A bio je čovjek za kojega se smatralo da u Njemačkoj najviše zarađuje od svog vlastitog rada!

Velika pomoć Lončaru u to je vrijeme u sklapanju kontakata, kako onih u politici tako i u ekonomiji, bila činjenica što Nijemci nikad nisu zaboravili da je Tito bio prvi od državnika izvan NATO-a koji je rekao da Njemačka ima pravo na ujedinjenje. Bilo je to prvih godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, još 1949. godine.

Veze uspostavljene dok je bio veleposlanik u Bonnu, Lončaru će kasnije biti od presudne važnosti u susretima s njemačkim političarima koji su na sceni bili u predvečerje završetka hladnog rata i povijesnog ujedinjenja dvije Njemačke. Lončar je tada bio ministar vanjskih poslova. O tim danima kaže:

- Početkom 1990. bio sam u službenom posjetu Njemačkoj. Tada sam prvo razgovarao s Genscherom, pa s kancelarom Kohlom, predsjednikom Richardom von Weizsäckerom i na kraju s Brandtom koji je tada bio predsjednik Socijalističke internacionale. Zanimljivo je da bi me svaki sugovornik najprije upitao što mi je o ključnoj temi - ujedinjenju Njemačke - rekao onaj prethodni, pa bi tek potom kazao što on misli.

- S Hans-Dietrichom Genscherom, mojim domaćinom, imao sam razgovore u dva navrata, pa s Kohlom i Weizsäckerom koji me pozvao na ručak, što nije uobičajeno, ali učinio je to budući da smo otprije bili prijatelji. I bila je večera kod Brandta, izvan protokola, opet zahvaljujući tome što sam s njim ranije uspostavio dobre odnose.

Zanimljiv je tajming tog razgovora jer je nakon Bonna Lončar odlazio u Pariz gdje je imao susret sa svojim kolegom, ministrom vanjskih poslova Rolandom Dumasom, s Michelom Rocardom, predsjednikom vlade, i Laurentom Fabiusom, predsjednikom parlamenta. Neki zapadni saveznici, poput Francuza i Britanaca, bili su skeptični oko ujedinjenja Njemačke, no kako će se vidjeti i u samoj Njemačkoj, to je bilo vruće pitanje. Ne u pogledu treba li se ili ne narod podijeljen u dvije države ujediniti, nego kako to izvesti, na koji način i kojom brzinom.

- U razgovorima s Genscherom dominirale su dvije teme: jugoslavenska kriza, koja je bila tek na pomolu, te ujedinjenje Njemačke i, naravno, SSSR i razvoj situacije ondje. Tada je Genscher zastupao gledište da bi proces ujedinjenja trebao teći paralelno s evolucijom u SSSR-u, u sklopu detanta. Rekao je da ujedinjenje treba doći za dvije godine, da je to proces kojemu se treba prilagoditi, ali da je vrlo važno da u te dvije godine SSSR nastavi svoju evoluciju koja je tada bila u punom zamahu. Tražili su našu procjenu o tome. Rekao sam kako za nas to nije sporno, da dajemo podršku ujedinjenju, ali je bilo sporno kakav će tempo taj proces imati. Kohl mi je rekao da mu je drago što podržavam ujedinjenje, da je to vrlo važno jer je Jugoslavija značajan europski i, posebno, svjetski čimbenik. On je međutim, za razliku od Genschera, odlučno izjavio kako se ujedinjenje Njemačke mora provesti ‘ne u dvije godine, nego ove godine!’ Rekao je da bih trebao podržati njegov plan u deset točaka.

Odgovorio sam kako ne bi bilo zgodno da se o tome referiram, ali ću podržati ujedinjenje, vrlo odlučno, na konferenciji za novinare. Ponovio je kako bih to trebao uraditi. Rekao sam da implicitno podržavam njegovih deset točaka, ali da se na to ne mogu obvezati, no da ću podržati ujedinjenje, da ono bude što prije.

- Na ručku kod Weizsäckera - nastavlja Lončar - bio je prisutan i njegov državni sekretar Andreas Meyer-Landrut. Njemački je predsjednik smatrao da s ujedinjenjem ne treba žuriti, baš kao ni s Kohlovih deset točaka jer bi to u Njemačkoj izazvalo euforiju, a u svijetu rezerve. Rekao je kako misli da će trebati barem tri godine da se ujedinjenje ostvari.

- Navečer sam bio s Brandtom. Govoreći o ujedinjenju, zastupao je stajalište da će biti potrebno četiri, možda i pet godina. ‘Ne smijemo žuriti i izazvati podozrenje u našem okruženju jer to može otežati proces u SSSR-u, a nisam siguran ni da bi naši zapadni saveznici s tim bili sretni.’ Poslije toga imao sam konferenciju za novinare i rekao da je ujedinjenje neizbježno, da je to dio razvoja u međunarodnom popuštanju. I sve je završilo vrlo dobro.

Koliko je Brandt bio u pravu i koliko je podozrenja oko njemačkog ujedinjena bilo u službenom Parizu, Lončar će shvatiti već sljedećih dana.

- Otputovao sam u Francusku gdje se razgovaralo o istim temama kao i u Njemačkoj. S Dumasom sam najviše razgovarao o Europskoj zajednici i potrebi da podrži naše pridruživanje. On je predsjedao Savjetom ministara kad sam 1989. kandidirao Jugoslaviju za EZ. Michel Rocard izrazio je želju da ručamo i ostanemo u duljem razgovoru. Najviše ga je zanimalo ujedinjenje Njemačke, na tome je inzistirao i ta je tema, u razgovoru koji je trajao više od tri sata, dominirala. Prenio sam mu što sam razgovarao u Njemačkoj. Rekao je: ‘Ujedinjenje da, ali bez velike brzine jer će to poremetiti odnose u našem savezu, i to može izazvati euforiju u Njemačkoj te probuditi njemački trijumfalizam’. Dodao je: ‘Ključni čovjek u svemu je Gorbačov. Ako on prihvati da ujedinjenje bude ove godine, bit će ove godine. Zato bi bilo dobro da vi, koji imate utjecaj na njega, to malo bremzate’. Rekao sam da mi jesmo za ujedinjenje, ali da razumijem njegovu ideju da to mora biti postupno i usklađeno sa širim europskim, posebno sovjetskim razvojem događaja. Pitao me mogu li razgovarati s Gorbačovom. Odgovorio sam da mogu, ali da mislim kako to ne bi bilo umjesno budući da mi se čini kako je stvar manje-više riješena jer sam takav dojam stekao u razgovoru s Kohlom. Rocard je i dalje bio protiv brzog ujedinjenja. Rekao je: ‘Mi smo saveznici i s tim ne možemo javno izaći. Ključ drži Gorbačov. Ako on prihvati, onda je gotovo. Englezi to ne žele, a Amerikanci prihvaćaju i jednu i drugu opciju, iako su skloniji da to bude brže’.

- Kao što je Njemačka strpljivo prošla katarzu i duboku demokratsku transformaciju, tako je bez trijumfalizma i dostojanstveno završila proces ujedinjenja - zaključuje Lončar.

Veleposlanička misija u Bonnu Lončaru je kasnije bila od golema značenja za kontakte s Nijemcima u vrijeme kad je bio ministar vanjskih poslova. No, jednako mu je tako pomogao i njegov boravak u najmoćnijoj zemlji svijeta, SAD-u. Prije nego što je postao šef jugoslavenske diplomacije, Lončar je četiri godine, od 1979. do 1984., bio ambasador u Sjedinjenim Državama. O svojim odnosima s Georgeom Bushom starijim, kaže:

- Stariji Bush bio je miroljubiv čovjek i dosta je pridonio da se Amerika dobro pozicionira u trenutku kad se raspadao SSSR i ujedinjavala Njemačka, kada je završavao hladni rat i govorilo se o novoj arhitekturi Europe. Iako nije bio maštovit čovjek, imao je jednu izuzetno pozitivnu osobinu: bio je vrlo prijateljski raspoložen, vrlo neformalan, ponekad čak i prostodušan. Na primjer, kad smo bilo na proslavi 200. obljetnice pada Bastille i pobjede Francuske revolucije, vidio me iz prvog reda u teatru i povikao: ‘Budimir! Budimir!’ Preskočio je stolicu i zagrlio me. Činilo mi se da se to tadašnjem predsjedniku Predsjedništva SFRJ, Janezu Drnovšeku, uopće nije svidjelo, no Bush stariji bio je takav čovjek. S njim sam imao vrlo neformalan i vrlo dobar, rekao bih, čak i prijateljski odnos.

Karakter i pozadinu svojih odnosa s američkim predsjednikom Lončar ovako opisuje: kada se 1971. godine u Ujedinjenim narodima odlučivalo o prijemu Kine, on je vodio akciju u ime Pokreta nesvrstanih. Lončar je imao susrete sa svim grupacijama i lobirao za Kinu. Zahvaljujući Claudeu Cheyssonu - s kojim se Lončar upoznao u Indoneziji gdje su obojica bili ambasadori i toliko se sprijateljili da mu je Lončar kasnije bio vjenčani kum - saznao je kakav će biti stav Zapadne Europe. Cheysson je u ime Europske zajednice gurao da Europa glasa za izbacivanje Tajvana i ulazak NR Kine u UN. Amerika je pružala otpor. Bush je tada (1971. - 1973.) bio stalni predstavnik SAD-a u Ujedinjenim narodima. Deset minuta prije nego što je počelo glasovanje Lončar je obavijestio Busha i rekao mu: “Želim vas informirati, obavio sam razgovore, vi ćete izgubiti i bilo bi dobro da to u vašem nastupu prije glasovanja imate u vidu”. On je pitao: “Pa kako ćemo izgubiti?” Odgovorio sam: “Zapadna Europa glasat će za ulazak Kine u UN”. “Nije moguće”, rekao je Bush.

- On mi to nikada nije zaboravio - kaže Lončar. - Kad je postao potpredsjednik (u mandatu Ronalda Reagana 1981. - 1989.) i kasnije predsjednik SAD-a, uvijek je sa mnom imao posebne odnose. Na američki nacionalni praznik Dan zahvalnosti dva puta me pozivao na ručak, da budem glavni gost. Iz takvog njegova stava proizlazio je i moj odnos prema njemu.

- Drugi američki predsjednik koji je na mene ostavio dobar dojam bio je Jimmy Carter. Veliki humanist, vrlo obrazovan čovjek koji je završio nuklearnu fiziku, a istodobno magistrirao menadžment. Bio je izuzetno privržen pitanjima ljudskih prava i provođenju Deklaracije o ljudskim pravima UN-a. Djelovao je jako iskreno, pošteno. Međutim, nije bio veliki geopolitičar, nije mogao do kraja apsolvirati svjetska previranja. Njegov glavni savjetnik za nacionalnu sigurnost bio je Zbigniew Brzezinski, veliki teoretičar, čovjek vizije, ali ne i praktičnih, dnevnih rješenja.

Impresionirao me i Richard Nixon, iako sam ga upoznao kada više nije bio predsjednik SAD-a. Stekao sam dojam da je to bio najjači, najsposobniji političar, vičan analizama i prognozama. Nixon je izuzetno znao ocijeniti snagu SAD-a, ali i granice upotrebe te snage. Bio je veliki majstor procjena: što je u odrađenom trenutku moguće, a što rizično.

Čovjek koji je na mene također ostavio snažan dojam, s kojim sam surađivao, ali s kojim se nisam uvijek slagao, bio je Henry Kissinger.

Za razliku od Brzezinskog - koji je uvijek gledao dalje u budućnost i u dnevnim, konkretnim, aktualnim pitanjima nije bio dovoljno kreativan - Kissinger je šira kretanja i konkretne situacije uvijek izvanredno povezivao. Bio je konzervativnih pogleda, ali realist. S njim sam imao vrlo intenzivne kontakte i od njega sam mnogo naučio. I danas kad čitam njegovu knjigu ‘Svjetski poredak’, vidim koliko je to čovjek širokog obrazovanja, sjajni znalac, konkretan i realističan u politici i diplomaciji.

- Družio sam se i s Georgeom Sorosem - sjeća se Lončar svojih američkih dana.

- Dok sam bio ambasador u SAD-u, i od njega sam mnogo naučio, osobito u ekonomiji. Smatrao sam kako o tome moram više znati jer ekonomiju nisam studirao, ali sam imao veliki afinitet prema ljudima koji su bili znalci u tom području. Tako smo se, na toj osnovi, zbližili, pa i sprijateljili. Soros je vrlo zanimljiv i izaziva veliko poštovanje, ali on nije čovjek emocija, nije čovjek spontanosti: toliko je organiziran i racionaliziran da ga to ponekad čini nedovoljno ugodnim. Kad smo se upoznali 1979., već je imao 200 milijuna dolara, a danas gotovo 30 milijardi. Stjecao se ponekad dojam da ga više od novca zanimaju ideje otvorenog društva. Nisu ga zanimale samo financije, već i šire društvene i političke teme. Napisao je nekoliko knjiga, a meni je najzanimljivija ‘Soros protiv Sorosa’ gdje se u jednom svjetlu prikazuje kao financijski špekulant, čovjek koji se bogati na svojoj mudrosti i slabosti drugih, a u drugom kao Soros filantrop koji pomaže pozitivne promjene i promovira slobodu čovjeka.