Ne zaboravimo li Krležu, možda se prisjetimo njegove rečenice o iskrenim očekivanjima naroda “da žene više neće varati muževe (vjerojatno i obrnuto) nakon pobjede socijalizma nad kapitalizmom i nacizmom” sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća.
2011. godine Hrvatska će najvjerojatnije ući u Europsku Uniju s pola dekade zaostatka; očekivanja naroda će se ispuniti slično Krležinom “poučku”, a kritično pitanje se vjerojatno tiče vrijednosti s kojima Hrvatska ulazi u razmjenu na mobilno polje europskih ekonomija.
Kohezija u zajednici
Posljednjih desetljeća rast utjecaja kreativnih industrija te industrije znanja na razvoj nacionalnih te gradskih ekonomija postaje sve više očigledan. Europski integracijski procesi koji podržavaju ideju “kohezije” između novopridošlih i ostalih članova zajednice, bitno će ovisiti o mogućnosti transfera znanja u oba smjera. Samo u takvom dvosmjernom okolišu moći se se sagledati mogućnosti hrvatske arhitekture u skoroj budućnosti.
Hrvatska arhitektura, ili bolje reći neki arhitektonski uredi u Hrvatskoj (i ne samo s ove duplerice) su sigurno spremni za europsku utakmicu, ili ako baš inzistirate, za predstavljanje “arhitekture kao izvoznog hrvatskog proizvoda”.
Međutim, ulogu arhitektonskih ureda vidim prije svega u transferu znanja u oba smjera.
Radikalne reforme
Da bi se taj transfer dogodio neophodno je potreban izlazak na europsko tržište, stjecanje iskustva kroz europske natječaje i natjecanja te kreacija jednog novog specifičnog znanja za razvoj europske Hrvatske. Budućnost hrvatske arhitekture, što se tiče rada arhitektonskih ureda u europskom okruženju, bit će jako poticajna i uspješna.
Dobro što me ovom prilikom ne pitate direktno o mogućnostima za europsku razmjenu ostalih sudionika u razvoju jedne nacionalne arhitekture kao što su sveučilišta, fakulteti, javne istraživačke institucije, ministarstva te gradske i županijske urbanističke institucije. U tom jednako važnom segmentu za definiranje nove slike europske Hrvatske trebat će što prije napraviti apsolutno radikalne reforme.
piše Vedran Mimica