Afera Bechtel, Afera Hrvatske ceste, Afera Hrvatske autoceste, Afera plinovod, Afera kamioni, Afera Hrvatska pošta, Afera INA, Afera HEP, Afera Hrvatske željeznice, Afera Fimi-Media, Afera Verona, Afera Sunčani Hvar, Afera Hrvatske šume… To su natuknice iz enciklopedije hrvatske korupcije, sve od A (afera) do Ž (Žužul), rukovet slučajeva iz skrupulozno istraženog prikaza korupcijskih tehnika koje su se spektakularno razvile za samo šest godina premijerskog mandata Ive Sanadera.
Sve su opisane, računovodstveno analizirane i numerički tabelarno prikazane u knjizi ekonomista mr. Dražena Rajkovića “Kako je Ivo Sanader ukrao Hrvatsku”. Za 69 kuna kod “Jesenskog i Turka” možete dobiti utemeljen odgovor na pitanje koje svima prvo pada na pamet - koliko je točno ukradeno? Oko 98 milijardi kuna, dokazuje autor.
Je li išta od toga dopalo visokom Splićaninu kojega su dugo držali u Remetincu, a nedavno pustili i vratili mu pasoš da slobodno putuje kamo god poželi? Pravomoćno, on nije uzeo ni kune. I nema novca. Obranu mu plaćaju prijatelji, advokati navodno rade besplatno. Žena je redovna profesorica “Provincijske antičke arheologije”, discipline koja je za nju i izmišljena, jer inače ne postoji. Ona ionako nije arheolog, nego povjesničarka umjetnosti, koja nema doktorat, nego austrijski “dr.” iz Innsbrucka koji se kod nas inače nostrificira kao magisterij.
Prima plaću na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i to je to. Starija kći, doduše, živi u New Yorku. Trebala je postati glumica. Završila je Kraljevsku akademiju dramskih umjetnosti u Londonu te glumački kurs na njujorškom Lee Strasberg Institutu, kao i Marilyn Monroe, Uma Thurman, Barbra Streisand i Sienna Miller, ali bit će da na glumu više troši nego što od nje zaradi.
Njeni su njujorški šopinzi bili legendarni među zagrebačkom “zlatnom mladeži”, a kad je tata dolazio u posjet, uzeo bi apartman u hotelu New York Palace, sav u pozlaćenim korintskim stupovima, gdje je noćenje oko 25.000 dolara.
Turistički vodič
Tu se čovjek odmah sjeti kako je Ivo, dok je u Splitu počinjao kao turistički vodič, sa ženom stanovao na ranžirnom kolodvoru u Kopilici, u preuređenom vagonu koji mu je prokurao tast… Ljudi se lako promijene kad se domognu novca, no, kako se čini, Sanader uopće nema para i dosad su svi sudski procesi protiv njega propali, zapeli ili se vratili na početnu instanciju. Ili je on pošten i neshvaćen, ili su u DORH-u svi nesposobni. Kad je napokon izašao iz istražnog zatvora nakon vječnosti u remetinečkom zaptu, kao i svaki Dalmatinac, prvo se uželio mora. Nije mogao otići na “Malo vitra”, jahtu kojom je obično krstario Jadranom i na krmi pio šampanjac s hrvatskim novinskim izdavačima. Taj brod sad je sekvestrirao Goran Prgin iz šibenskog remontnog brodogradilišta.
Nominalni vlasnik, Neven Poldrugač, nije platio račun za popravak i održavanje. Poldrugač isto nema novca, ili ih ne smije pokazati. On je, inače, zet dr. Marija Zubovića, bivšeg saborskog zastupnika, Sanaderova najboljeg prijatelja i Tuđmanova zubara. To je ekipa iz predsjedničkog okruženja, koja je poslije naselila nekoliko susjednih kućerina u Kozarčevoj ulici u sjevernom dijelu Zagreba.
Kao i svi lijepi brodovi, i “Malo vitra” ima bogatu povijest. Ta je jahta pripadala Vojku Santriću, rezidentu hrvatske Udbe u Luganu, koji je bio značajan partner nacionalne naftne kompanije INA. Kad bi joj ponestalo novca, posuđivao joj je po 50 milijuna dolara. Njegovu vilu u Švicarskoj htjela je kupiti Tina Turner, ali je zaključila da nema tih para. Ni Santrić nije mogao bez Jadrana, pa bi odletio svojim avionom u Veneciju, gdje je brod bio ukotvljen i krstario Dalmacijom, sa ili bez sestara Begović, koje su ga u Zagrebu često pratile (a pridružio bi im se ponekad i Josip “Dikan” Radeljak).
Sebići s broda
Znači, bez “Malo vitra” ostao je Sanader na suhom. No, snašao se nekako… Na društvenoj mreži, a zatim i na svim platformama hrvatskog elektronskog spektra, osvanule su mobitelske fotke i “sebići” Petre Sanader s nekog luksuznog broda, bogato heštegirane raznim srcedrapateljnim posvetama tati, mami, obitelji, suncu, moru, ljetu i dobrom provodu. Samo jedan pogled bio je dovoljan da se ustanovi o kojem je brodu riječ - to je “Seagull II” Juroslava Buljubašića, splitskog brodovlasnika i biznismena, nekoć obalska putnička lađa “Jadrolinije” koju je on kupio u raspremi prije desetak godina te dao preurediti i prilagoditi za luksuzni čarter.
Duga je 54 metra, odnosno 130 stopa, istisnine 430 tona. Mogla je primiti 800 putnika, dok sad u šest luksuznih kajuta ugošćuje najviše 12 ljudi koji borave u dva golema salona, ali zapravo često putuju, i puno manja društva. Zadnji je tu bio vlasnik “Burger Kinga”. Posadu sačinjava šest do sedam ljudi. Časnici i stjuardi, “gang” Filipinaca koji se u pomorskom prometu najčešće iznajmljuju kolektivno.
Brod je registriran na Malti i usidren u marini u La Valetti, gdje je puno jeftinije nego u Hrvatskoj. Osim toga, Buljubašić je navodno imao i neke poslovne interese u marini gdje se brod vezivao. On je s ljubavlju i pažnjom, uz ulog znatne svote novca, brod obnovio i uredio za svoje uživanje, ali kako je poduzetnik i nije ludi rasipnik, izdaje ga i sa sedam tjedana ljetnog najma pokrije troškove održavanja i svih vlastitih putovanja. Investiciju, naravno, ne može tako vratiti, nego samo ako brod proda.
“Seagull II” se iznajmljuje isključivo preko agencije u Monte Carlu po 150.000 eura tjedno, od čega je 110.000 najam broda, 20.000 gorivo (u tankove stane 12 tona) te 20.000 eura za hranu i piće. Po medijima su se “puštale buve” da je Buljubašić “poklonio” Sanaderu to ljetovanje. No, iako se doista odavna poznaju, teško da bi se racionalni Juroslav na nešto tako odlučio - morao bi mu uz poklonjenu turu platiti barem 50 hiljada eura iz svoga džepa, koliko ode agenciji i za trošak krstarenja. A Buljubašić je i rođenom sinu prepustio jedan od tri hotela koje ima u Splitu tako što je u svojoj banci osigurao hipotekarni kredit s kojim sin nekretninu otplaćuje pa se bori za zaradu, umjesto da od oca dobije na poklon novac ili imovinu.
Buljubašić je baš zanimljiv lik među našim poslovnjacima. Fetivi je, rođen 1960. blizu crkve sv. Frane na Rivi, kod Bajamontijeve palače na Prokurativama, ali je davninom iz zaleđa, iz Turske Dalmacije, s porijeklom koje je kao i kod Keruma, iskazano u prezimenu. Tata mu je radio na pošti (kao vozač), a majka je bila domaćica. Rodom s Biokova, gdje je na vrhu kapelica sv. Jure, pa je sina nazvala - Juroslav. Završio je srednju tehničku kao osrednji učenik, ljeti prodavao sladoled ili istovarivao brodove, a kad je maturirao i sam se zaposlio na pošti kao monter telefonskih centrala. To mi je sasvim blisko jer su se sličnim poslom ondje bavili i moj djed, otac i stric koji su jedan za drugim preuzimali nadimak - “Hari”. Stvar je u tome što su, naravno, namještenja u velevaroškom malomišćanskom ambijentu išla po obiteljskoj liniji.
Telefonske centrale
No, Juroslav je odmah pokazao poduzetničku inicijativu pothvatom koji je u poznom socijalizmu bio uobičajen, iako ne sasvim legalan - snašao se, što bi se reklo. Vikendom bi s poštanskim kombijem otišao u Podstranu pored Splita odakle je njegova buduća žena, odgajateljica u vrtiću. Ondje bi nakupovao salate i krizantema, odvezao se u Zagreb i robu prodao na Britanskom placu. Jedna tura - tri mjesečne plaće. Cvjećarskim biznisom na Kvatriću istovremeno se bavio - Todorić.
Udruženi rad i “fatureta” vikendom, a još je u Sarajevu upisao Višu tehničku za telekomunikacije... Kad je završio, dao je otkaz u pošti i s petoricom kolega osnovao “ugovornu organizaciju udruženog rada” SEM (Split Elektromont) te pokrenuo vlastiti posao - montiranje telefonskih centrala, po cijenama pet puta nižim od državne konkurencije. Tada nije bilo efikasne Linićeve porezne uprave koja bi privatnu inicijativu zatukla u začecima.
On je spojio prvi faks u zemlji, a onda je krenulo ludilo sa satelitskim antenama - u Splitu su htjeli gledati talijanske erotske kanale koje su privatne postaje emitirale na drugoj obali Jadrana. U splitskom škveru ugrađivao je elektroničku opremu na jedine luksuzne kruzere koji su ondje izgrađeni zadnjih predratnih godina kao vrhunski produkt hrvatske brodogradnje. Oženio se za odgajateljicu, kupio stan, Golf diesel i jedrilicu od 9 metara. To je bio socijalizam s ljudskim likom! A nije propao čak ni u kapitalizmu, ni u ratu, naprotiv, takvi nikad ne potonu, za njih je prijetnja - izazov i prilika.
Sa stranim partnerom kupio je velike, stometarske stare trajekte, osnovao tvrtku SEM Maritime Company i otvorio veze za Anconu. Osnovao je Splitsko-dalmatinsku banku, položio splitsku kabelsku mrežu i u međuvremenu uredio tri hotela. Ulagao je i ulaže u mnoge poslove, ali uvijek preuzima udjel od samo 15 do 30 posto, jer ne želi voditi biznis, nego na njemu zarađivati.
Opuštena fasada
Politički, bio je HNS, ali samo dok je ondje šefovala Savka, a kad su došli Ratko i Vesna, pasivizirao se. Poslije je ušao u avanturu lokalne politike kad je pokrenuo “Listu velog mista”, koja nije preživjela Sanaderovu i Kerumovu ujedinjenu opstrukciju, pa je i od toga odustao poslije godinu dana. Vodi uredan život - žena mu je pobožna, imaju četvero djece. On igra golf, tenis, skvoš, plovi i uživa na “Seagullu”, a uplatio je kod Bransona predbilježbu za put u svemir “Virgin Galacticom”. Ostao je dobar sa Sanaderom na splitski način, što znači da mogu sjesti za stol i konverzirati čak i ako ne pripadaju istoj klapi. Buljubašić baš nije klapski tip, iako ima dobre prijatelje i druži se s ljudima s kojima nema poslovne relacije - što je, recimo, u Zagrebu, koji je klasno i koterijski stratificiran, velika rijetkost.
Buljubašić - Buljo, kako ga zovu prijatelji - zapravo je iza te opuštene fasade ozbiljan poslovnjak i brodovlasnik. Papa mu je, doduše, prilično smrsio konce kad je ponovio moje ocjene o čudu u Međugorju. Buljinu pobožnu ženu to je sigurno manje šokiralo nego njega koji je ateist, ali mu je promet s Anconom pao za pedeset posto. Pod panamskom zastavom sad tom rutom plovi MS Regina della Pace (prima 1700 putnika i 550 auta, a u kabinama ima 740 postelja).
Prije je Buljubašić imao nekoliko još većih brodova, no on i njegov partner s kojim drži hrvatsko-talijansku brodarsku firmu Blue Line, očito se ne zalijeću, što je Buljin prepoznatljiv stil - ide u široko, oprezno, tako da ga ne pokopa ako klekne, kihne ili skrahira pojedini biznis. Ne isplati se natovariti na vrat brige preambicioznog projekta koje će te onemogućiti da tjednima ili mjesecima ploviš po najljepšem moru na svijetu, u najljepšoj jahti na Mediteranu…
Naravno, taj lijepi brod s generičkim galebovskim imenom, ima također bogatu povijest. Nije jedna od onih odvratnih plastičnih preokrenutih pegli koje se grade u šminkerskim talijanskim brodogradilištima. Ostalo je jako malo pravih, gospodskih brodova, željeznih i drvenih lađa plemenitih crta, elegantnih poput stare jahte engleske kraljice, “Britannia”, ili podjednako lijepog, manjeg broda s kojim je princeza od Monaca prije nekoliko godina došla na Vis.
“Seagull” je upravo takva jedna brodica. Naravno, talijanske je konstrukcije. Godine 1939. u riječkom je brodogradilištu za ondašnju kompaniju Fiumana Societa Anonima di Navigazione, sagrađen brod “Laurana”. Vitak trup, niska paluba, obla krstaška krma (kao kod jedrenjaka) i nisko nadvođe, osim povišena pramca kojim se “tuče” burno more. Takav brod “leži” na velikim valovima, a ne reže ih, a kako mora jako “manovrati” u uskim međuotočnim kanalima i u prilazu na lučki vez, imao je vrlo napredno riješen pogon - dva vijka i dva motora, tako da se ne mora oslanjati samo na zanošenje krmilom, za što je potrebna brzina…
Talijansko je brodogradilište za talijanskog brodara u talijanskoj Rijeci izgradio još i sestrinski brod “Abbazia”. Imali su uzbudljivu ratnu karijeru - zarobili su ih Englezi i na Malti preuzeli u svoju flotu, a poslije rata, nisu ih vratili. Jer, kome da ih vrate? Vlasnici su bili u fojbi ili u egzilu, tko bi ih pronašao?
Etničko čišćenje
Državno poduzeće Jadrolinija koje je poslije rata preuzelo zadatak da zasnuje vicinalne linije po Dalmaciji, pribavilo je nacrte za ove brodove, pa ih poslalo u pulski Uljanik, jer u riječkom brodogradilištu poslije provedenog etničkog čišćenja nije bilo kvalificiranih kadrova. Tako je Uljanik počeo graditi seriju od šest identičnih brodova, koji će biti porinuti od 1952. do 1954. godine. Nazivani su po pjesnicima. U klasi “Vladimir Nazor” - to je današnji Buljin “Seagull” - bili su još “Njegoš”, “Vuk Karadžić”, “Aleksa Šantić”, “Ivan Cankar” i “Kosta Racin”. Sve po ključu. Plovili su pedeset godina, s time da su početkom osamdesetih prodavani u inozemstvo ili rashodovani u staro željezo. Jedan se spasio. Postao je luksuzni brod jer je u njega novac uložio privatni poduzetnik. Ostatak “bijele flote” tavori u državnim rukama.
Jadrolinija preveze godišnje na svojim feribotima 10 milijuna putnika i 2,6 milijuna vozila te s prometom od 113 milijuna eura zaradi - milijun eura. Karte su pritom bezobrazno skupe. Kad bi Buljo bio lud da ih preuzme, zaradio bi barem petnaest milijuna, ali zašto bi se on natezao s hrvatskom državom, hrvatskim sindikatima i narogušenom nomenklaturom riječke državne tvrtke u kojoj se pružaju prilike za nedogledna uhljebljenja? Ondje još plaču za propalom riječkom Jugolinijom.
Trebalo bi, naravno, većinski paket Jadrolinije prodati nekoj privatnoj tvrtki i od profita na manjinskom udjelu subvencionirati nekomercijalne linije. Ali, to bi se moglo dogoditi samo u nekom paralelnom, liberalnom svemiru.