Dvaput su pucali u njega, živio je okružen tjelohraniteljima, ali je na kraju umro sasvim dosadno i obično, kako to već priliči uglednom poduzetniku: od infarkta, u snu. Srce mu je popustilo, objavio je FK Vojvodina, obavještavajući javnost o smrti svog vlasnika. Beživotno tijelo Ratka Butorovića pronađeno je u luksuznom apartmanu novosadskog hotela Park. U predgrađu Telep imao je raskošnu vilu s bazenom i staklenom kupolom, ali je često znao prespavati u hotelu, gdje je imao ured. Večer prije tu je razgovarao s članovima vodstva svog nogometnog kluba i tek imenovanim novim trenerom.
- Postoji sudska bilješka o tome tko je i kako pronašao Butorovićevo tijelo, ali ti podaci nisu za javnost - rekao je novinarima istražni sudac Miroslav Alimpić kad je izišao na očevid u subotu 8. lipnja. Trinaest godina ranije, na istom je mjestu pronađeno tijelo tadašnje Miss Vojvodine, s metkom u glavi. Lijepa Novosađanka Jelena Molnar (19) nađena je mrtva u hotelskoj sobi koju je Butorović koristio kao ured. On nije ni osumnjičen: zbog ubojstva misice sudilo se Predragu Maričiću, Buturovićevu tjelohranitelju. Sud je na kraju utvrdio da je Jelena bila u vezi s Predragom, a da Butorović nije imao nikakve veze s njom, pa nije ni bio tu kad je Predrag ustrijelio djevojku. Na kraju je i Predrag Maričić oslobođen svih optužbi.
Lanac prostitucije
Ratko Butorović je u međuvremenu kupio i taj hotel i FK Vojvodinu te se od malog “kontroverznog biznismena” koji kontrolira nekoliko trgovina u Novom Sadu premetnuo u jednog od uglednijih srpskih tajkuna srednjeg ranga. Prije nekoliko godina policija je uhitila 10 zaposlenika hotela Park i optužila ih za organiziranje lanca prostitucije, no vlasnika Butorovića ni ta afera nije okrznula. Sada mu je na komemoraciju došao kompletan nogometni vrh Srbije. Na sprovod u rodnom selu kraj Nikšića došli su mu predsjednik i ministar vanjskih poslova, Milo Đukanović i Nikola Samardžić, te bivši predsjednik Jugoslavije Svetozar Marović. “1000 godina zatvora”, komentirao je okupljene na sprovodu neki čitatelj beogradskog Blica.
Teško je zamisliti još nekoga kome bi telegram sućuti slala splitska Torcida, a na sprovod mu došao Milo Đukanović.
Za novosadski nogometni klub, koji je izvukao s ruba propasti i stavio uz bok Partizanu i Crvenoj zvezdi, imao je velike ambicije. Samo koji dan prije smrti Butorović je najavljivao da idu na titulu šampiona i na Kup, hvaleći se da je sve preduvjete ostvario, jer je Vojvodinu ustrojio poput vodećih klubova iz Njemačke, Španjolske i Italije. Trgovao je igračima, kupovao ih i preprodavao, hvaleći se da je FK Vojvodina jedini nogometni klub u regiji u kojem plaće ne kasne. No, Butorović je bio sve samo ne tipičan nogometni menadžer, osebujna figura s mafijaškim bekgraundom, koja je plijenila pažnju prije svega svojim načinom odijevanja. Nevjerojatno eklektičnim stilom, u kojem je sve prštalo od boja i nemogućih kombinacija, ušao je i u internetsku enciklopediju srpskog urbanog žargona Vujaklija.com.
Prijateljstvo s Giškom
Karijeru je počeo kao svi viđeniji mafijaši njegove generacije: sitnim kriminalom bavio se osamdesetih u Beču, gdje je radio kao izbacivač iz disko klubova. Tu je upoznao jednog od šefova tadašnje jugoslavenske kriminalno-udbaške mafije Đorđa Božovića Gišku. Postali su prijatelji, kaže priča. Uoči rata svi ti mafijaši s udbaškim korijenom vratili su se u Jugoslaviju, od Giške do Arkana i Zlatka Bagarića, a s njima i Butorović. Prvi je otišao Giška, koji je s Belim orlovima Vuka Draškovića došao 1991. u Hrvatsku ratovati za srpsku stvar i poginuo sredinom rujna 1991. kod Gospića.
U Jugoslaviju se vratio kao Buturović, da bi, kaže priča, promijenio jedno slovo u prezimenu i postao Butorović kako bi prevario europske kompjutorske evidencije. No nipošto se nije pouzdavao u takav sitni trik, pa radije nije putovao nikamo na Zapad. Ako bi uopće napuštao Srbiju ili Crnu Goru, odlazio je u Grčku, gdje je u nestabilno vrijeme kraja devedesetih i početka novog tisućljeća držao hotele i sportske klubove.
Sam je u jednom intervjuu objasnio kako je stekao nadimak Kan Kan:
- Živio sam u Parizu, tamo je bio klub koji se zvao Kan-Kan. Tamo sam imao osobu koju sam mnogo volio, ali sam pobjegao kad sam to shvatio. Patarijarhalno odgojen, nisam mogao dopustiti da moj otac i moja majka ne mogu razgovarati s mojom ženom i djecom. Nisam mogao shvatiti kako bi oni komunicirali. Kasnije sam otvorio lanac radnji koji sam iz sjećanja prema njoj nazvao Kan. Pošto ih je bilo na sve strane i svuda je pisalo Kan, Kan, Kan, tako su i mene počeli zvati Kan-Kan - ispričao je Ratko Butorović zvani Kan Kan.
Čovjek koji nije mogao shvatiti da bi Francuskinja mogla naučiti srpski (ili crnogorski) rođen je u Nikšiću i bratić je crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića. Za njegovu osebujnu karijeru vjerojatno je od presudnog značenja bilo to što je odrastao u Nikšiću s Branislavom Branom Mićunovićem, zajedno s njim skupljao iskustva u kriminalnom podzemlju europskih zemalja, a po povratku krajem osamdesetih obojica su se nastanila u Novom Sadu. Mićunović je viđen i na Butorovićevu pogrebu u Kočanima pored Nikšića. To je medijski manje poznat lik kojeg beogradski mediji nazivaju šefom balkanske mafije i carem srpskog nogometa.
On bi, kažu ničim osim indicijama potkrijepljene priče, bio pravi gazda najveće kriminalne hobotnice, capo di tutti capi, šef Darka Šarića, kojeg su mediji u posljednjih nekoliko godina predstavili kao najvećeg živućeg balkanskog narkobosa. Šarić je u bijegu, a njegovoj grupi u Beogradu upravo se sudi za šverc više od dvije tone kokaina iz Južne Amerike, nakon što je u akciji Balkanski ratnik krajem 2009. godine 2,2 tone kokaina zaplijenjeno u Urugvaju na jahti Puljanina Anastazija Martinčića. Na beogradskom suđenju Šarićevoj grupi predstavljen je dokument srpskoga Specijalnog tužiteljstva za organizirani kriminal u kojem se navodi da je Mićunović organizator lanca trgovine drogom i cigaretama “u međunarodnim razmjerima”, te da je u bliskim odnosima s odbjeglim narkobosom Darkom Šarićem.