Dvojica susretljivih arhivara stepenicama nas vode u podzemnu etažu impozantne secesijske zgrade na Marulićevu trgu u Zagrebu u kojoj je smješten Hrvatski državni arhiv. Ovdje u podzemlju nema ničega od elegancije i prozračnosti toga dragulja zagrebačke secesije. Mračno je i svježe. Jedan od arhivara otvara teška metalna vrata na kojima stoji oznaka 345-D2. Zatim još jedna takva iza kojih je još svježije. Nakon što se upali svjetlo, pred nama se ukazuju jednoobrazni redovi sivih metalnih pokretnih regala u kojima su posložene tisuće dokumenata razvrstanih u kartonske fascikle i kutije. To su stenogrami i dokumenti nastali u uredu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji su nakon 2000. predani na čuvanje državnom arhivu. Zatim prelazimo u drugu prostoriju, također zaključanu metalnim vratima. U njoj se čuva arhivska građa nastala u državnim tijelima bivše Socijalističke Republike Hrvatske, uključujući i dokumentaciju nastalu u bivšoj policiji i tajnim službama. Na jednoj od polica spazili smo fascikl na kojem piše “Andrija Hebrang”, na drugoj desetine fascikla s dokumentacijom zatvorske uprave Golog otoka, zatim fascikli u kojima su pohranjeni dokumenti nekadašnje Službe državne bezbjednosti, zatim kutije - osobni fajlovi ljudi koje su tajne službe bivše države uhodile. Ne smijemo ništa dotaknuti, a kamoli zaviriti u neki dokument.
Nacionalna sigurnost
U podzemnoj etaži Hrvatskog državnog arhiva čuva se, naime, takozvana klasificirana arhivska građa koja nosi oznaku tajnosti. A tu oznaku i danas nose dokumenti koje su proizvela tijela vlasti bivše SR Hrvatska kao i oni iz Tuđmanova predsjedničkoga ureda nastali u prvom desetljeću hrvatske države.
Povjesničar, politolog, novinar, publicist, ili drugi građanin koji želi istražiti neki dio ove građe, mora proći složenu i dugotrajnu proceduru odobravanja pristupa traženim dokumentima. Često nakon više tjedana, pa i mjeseci dobije odbijenicu s obrazloženjem da bi uvidom u traženu građu, uključujući i onu iz bivše države, istraživač ugrozio nacionalnu sigurnost ili nečiju privatnost. Duga i neizvjesna procedura pristupa tome dijelu arhivske građe izbezumljuje domaće znanstvenike i istraživače, a posebno frustrira inozemne znanstvenike navikle na jasna i predvidljiva pravila pristupa ovoj vrsti arhivske građe.
Prema arhivskim pravilima, oznaka tajnosti s osjetljive arhivske građe u većini država zapadnog svijeta skida se nakon proteka 30 ili 50 godina od nastanka tih dokumenata. “Nije mi jasno kome odgovara fetišizacija tajnosti podataka bivše države. Pitanje je i koju državu branimo kada uživamo u pečatima tajnosti iz prošlog stoljeća”, upitao se u intervjuu potkraj prošle godine danski sveučilišni profesor povijesti Christian Axboe Nielsen koji je za potrebe znanstvenog rada istraživao povijest unutrašnjih poslova bivše SFRJ. Pokušavajući doći do arhivske građe u arhivima država nastalim na području bivše Jugoslavije prošao je mukotrpan put i konstatirao da je na ovim prostorima još uvijek snažan sindrom “balkanskoga špijuna”, sindrom konspirativnosti i zatvorenosti. Nielsen tvrdi i da je velik dio arhivske građe nastale u policiji i tajnim službama bivše države nestao tako što je ili uništen ili sklonjen u privatne arhive. Nepojmljivo mu je i da su nadležna hrvatska državna tijela savršeno ravnodušno odnose prema krađi i uništavanju nacionalne arhivske građe.
Hrvatski znanstvenici, najčešće povjesničari koji su u istraživačkom radu pokušavali doći do arhivske građe nastale radom tijela bivše SR Hrvatske ili do građe iz Tuđmanova arhiva, nerado pričaju o preprekama na koje na tome putu nailaze, jer su uvjereni da bi javni istupi samo otežali budući pristup arhivskoj građi.
Magloviti propisi
Jedan od hrvatskih povjesničara koji je želio ostati anoniman kaže: - Pogledajte samo neke od knjiga koje su objavili akteri zbivanja u novijoj hrvatskoj povijesti pa će vam odmah biti jasno da bi one bile nemoguće bez pristupa dijelovima tajnih arhiva koji se vjerojatno nalaze u privatnim zbirkama, jer ih ne možete naći u Hrvatskom državnom arhivu.
Magloviti propisi oko pristupa arhivskoj građi nastaloj u tijelima bivše i sadašnje države frustrira i arhivare Hrvatskog državnog arhiva.
- U očima onoga kome se odbije zahtjev za korištenjem arhivske građe predane na čuvanje Hrvatskom državnom arhivu, uvijek smo smo krivi mi iz arhiva, a malo tko je spreman razumjeti da su i nama postojeći propisi o pristupu ovoj vrsti građe ogromno opterećenje - kaže ravnateljica HDA Vlatka Lemić. Ona objašnjava da je pristup arhivskoj građi nije reguliran samo Zakonom o arhivskoj građi iz 1997. već sa još četiri zakona: Zakonom o tajnosti podataka iz 2007., Zakonom o pravu na pristup informacijama, Zakonom o zaštiti osobnih podataka te Zakonom o zaštiti autorskih prava. Problem je, ističe, što ti zakoni nisu međusobno usklađeni, a tome treba pridodati još čitav niz podzakonskih akata koji propisuju procedure pristupa klasificiranim podacima.
“Zbog šume propisa, svaka odluka o pristupu ovoj vrsti građe za nas je rizik. Poštujući jedan zakon u proceduri odobravanja pristupa ovoj kategoriji arhivske građe nerijetko kršimo drugi zakon”, objašnjava pomoćnik ravnateljice Jozo Ivanović koji je bio član prethodnog Povjerenstva koje je odlučivalo o pristupu Tuđmanovoj arhivi, ali i sadašnjeg Povjerenstva koje je Milanovićeva Vlada imenovala prije desetak dana, a koje će osim o Tuđmanovom odlučivati i o pristupu arhivskoj građi iz bivšeg sustava.
SOA nadležna za SDS
- Malo ljudi zna - dodaje Ivanović - da je arhiv samo prva instanca u postupku odobravanja uvida u ovu vrstu građe, ali ne i konačna koja donosi odluku o uvidu. Arhiv može odobriti korištenje samo onih fajlova iz podzemne etaže koji ne sadrže dokumente s oznakom tajnosti. Ako se u traženom fajlu nalaze podaci s oznakom tajnosti, moramo se obratiti drugim instancama koje odlučuju može li pristup toj dokumentaciji ugroziti nacionalnu sigurnost ili pravo na zaštitu privatnosti. U pravilu konačnu odluku o tome hoće li se udovoljiti zahtjevu za uvidom u klasificirani dokument donosi tijelo koje je stvaratelj toga dokumenta.
Ako je arhivska građa nastala u Službi državne sigurnosti 1960., tko se smatra stvarateljem toga dokumenta, pitamo. - U tome slučaju - odgovara Ivanović - stvarateljem dokumenta smatra se SOA i ona donosi odluku o pristupu tome dokumentu. Ako je dokument nastao u bivšoj miliciji, odobrenje o korištenju donosi MUP... Ako je nejasno koje je današnje državno tijelo sljednik klasificiranog dokumenta, odluku o pristupu traženom dokumentu donosi Ured vijeća nacionalne sigurnosti.
Pravo na uvid u osobne dosjee nastale u jugoslavenskim tajnim službama, imaju, objašnjavaju, isključivo osobe na koje se taj dosje odnosi, a nakon njihove smrti samo najuži članovi njihovih obitelji. Ako primjerice povjesničar ili novinar zatraži uvid u nečiji osobni dosje koji su pisali agenti bivše jugoslavenske tajne službe, odluku o tome hoće li mu se to odobriti, donosi Agencija za zaštitu osobnih podataka. Ona provodi test javnog interesa i odlučuje koje će pravo u konkretnom slučaju pretegnuti: pravo javnosti da zna ili pravo zaštite osobnih podataka, objašnjava Ivanović.
Posebno je, objašnjavaju u državnom arhivu, kompliciran pristup arhivskoj građi koja je bila u vlasništvu bivšeg Centralnog komiteta SKH. Ta je građa nakon 1990. iz nekoć najmoćnije zgrade u državi, zagrebačke “kockice” preseljena u Hrvatski državni arhiv. Ni 24 godine nakon sloma komunizma, odobrenje za uvidom u tu građu ne daje Hrvatski državni arhiv koji građu čuva, već politička stranka - SDP koja se kad je u pitanju arhiva CK SKH (i partijske nekretnine) smatra slijednicom bivšeg SKH. Pristup građi bivšeg CK dodatno se komplicira ako je dokument nastao u vojnoj ili civilnoj tajnoj službi, a takvih je u partijskoj arhivi popriličan broj. U tome slučaju odobrenje za uvidom taj dokument uz SDP mora dati i neka od sadašnjih tajnih službi.
Dakle, tucet državnih institucija, tajnih službi, pa čak i politička stranka odlučuju može li povjesničar, bilo koji drugi znanstvenik ili novinar za istraživanje koristiti arhivsku građu bivše države povjerenu na čuvanje Hrvatskom državnom arhivu.
Sigurnosna provjera
Često jedno tijelo ne vodi računa o interesu drugog, objašnjava pomoćnik ravnateljice Jozo Ivanović. - S ovakvim propisima, za nas arhivare, ta je građa veliko opterećenje. Opslužiti jednog korisnika koji traži uvid u građu u kojoj su klasificirani dokumenti, otprilike je isto kao i opslužiti 100 korisnika po redovitoj proceduri - dodaje. Uz to, arhivari poput Joze Ivanovića koji dolazi u doticaj s klasificiranim dokumentima, morao se podvrgnuti sigurnosnoj provjeri.
Iako je građa bivše SRH predana arhivu prije 20-ak godina, jedan hrvatski znanstvenik tvrdi da ona do danas nije sređena, čak su i popisi o sadržaju nekog fajla neprecizni. Događa se, tvrdi, da arhivari zbog samo jednog dokumenta s oznakom tajnosti uskrate uvid u cijeli fajl jer im je tako lakše. Uz to, tvrdi isti sugovornik, vlada pogrešna percepcija da se u tim arhivama skrivaju neke strašne tajne, a veći dio toga već je ionako objavljen što u medijima, a što na stranicama Haaškog suda. Uz to, arhivska građa iz doba bivše države, tvrdi ovaj znanstvenik, temeljito je očišćena. Iz arhiva Centralnog komiteta SKH sklonjeno je ono što je moglo smetati nekim istaknutim članovima SDP-a, ali i ono što se ticalo bivših članova partije koji su početkom 90-ih postali istaknuti članovi HDZ-a.
Međutim, u Hrvatskom državnom arhivu ističu kako željno iščekuju da se šuma zakona po kojima moraju postupati međusobno uskladi, a procedura odobravanja pristupa arhivskoj građi s oznakom tajnosti pojednostavi. HDA je, tvrde, izradio i Vladi predao i svoj prijedlog izmjena Zakona o arhivskoj građi koji bi se trebao revidirati do kraja ove godine.
Novo Povjerenstvo
Vlada je prije 10-ak dana imenovala desetočlano Povjerenstvo koje će biti nadležno za odobravanje pristupa Tuđmanovom arhivu, ali i pristupa građi nastaloj u bivšem režimu. Uz to Povjerenstvo bi trebalo razvrstati tu arhivsku građu i odrediti s kojeg njezinoga dijela se može skinuti oznaka tajnosti kako bi postala dostupna istraživačima. Za građu koja će i dalje ostati klasificirana propisat će jasne rokove po čijem isteku će se i ona deklasificirati i učiniti dostupnom.
Povjerenstvo je, međutim, krajnje etatizirano, u njemu su isključivi predstavnici državnih tijela: tajnih službi, ministarstava i agencija te niti jedan predstavnik akademske zajednice, odnosno javnosti zainteresirane za otvaranje ovog dijela arhivske građe. U Povjerenstvu je samo jedan arhivar, naš sugovornik Jozo Ivanović.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....