DRUGI HLADNI RAT JE PRED NAMA? Rusija se neće povući, Putin nestrpljivo čeka zimu

Ukrajinska kriza i rat na krajnjim i zapuštenim rubovima Europe bacili su svijet u nespokoj novog hladnog rata. Nakon ushita i nade 1989. godine zbog urušavanja Berlinskog zida nije bilo takve uznemirenosti (ratovi na tlu bivše Jugoslavije u 90-ima nisu na taj način poremetili geostrateške i suparničke odnose u Europi jer u njih nisu bile direktno umiješane neke od vodećih sila).

Sad je došlo do zaoštravanja odnosa između Zapada (SAD i EU) i Putinove osnažene i revitalizirane Rusije (tijekom ratova 90-ih Jeljcinova je Rusija bila u političkom i ekonomskom knockdownu te u košmarnim previranjima više okrenuta sebi i vlastitom preživljavanju). Tako je, eto, buntovni kijevski Majdan, ako već nije izrodio treći svjetski rat o kojemu zloguki proroci i priučeni stratezi užasnuto i sladostrasno lamentiraju, svakako prouzročio “Hladni rat 2” (The New Generation). Barem su stečeni svi preduvjeti za takav ishod.

Rusija i Zapad su zauzeli pozicije, podigli barikade i prešli na ratobornu retoriku. Skup članica NATO-a u Walesu dobio je naziv povijesnog, delikatnog i prijelomnog. Prvi put prošireni NATO (s istočnoeuropskim članicama) raspravlja prvenstveno strateške i ratne, a ne političke teme. Rusija, pak, u toj situaciji mijenja svoju vojnu doktrinu i jasno je da se odnosi “dvaju blokova” (možemo možda uporabiti tu frazu iz olovnih vremena, iako nije politkorektna, ali je svrsishodna i pojednostavljuje objašnjenje) vraćaju u nekadašnju hladnoratovsku kolotečinu.

Rusija i NATO s partnerskih i savezničkih veza prelaze u fazu suparništva, pa i potencijalnog neprijateljstva. NATO se svojim bazama približava samim ruskim granicama (baltičke države i Poljska), a sustav raketnog protuzračnog štita želi smjestiti Putinu pod prozorom. Toga, praktički, nije bilo ni u vrijeme SSSR-a (doduše, postojao je sanitarni kordon od zemalja Varšavskog pakta, koje su danas najrusofopskije, a Finska, koja sada može promijeniti svoj status, bila je neutralna). Nakon pobjedonosnog završetka hladnog rata NATO je stalno, kako piše londonski Guardian, bio u grozničavoj potrazi za novom ulogom i primjenom, a rusko ponašanje oko Ukrajine dalo je toj organizaciji novu šansu za preustroj. Dakle, možemo reći da je ukrajinska kriza i NATO-u i Rusiji pomogla u potrazi za izgubljenim identitetom.

Ruski dužnosnici ovlaš stalno napominju da je Rusija “nuklearna sila”, a u novoj doktrini (očekuje se s prvim danima kišne jeseni) dodatno će se istaknuti “mogućnost uporabe nuklearnih potencijala ako Rusija i njeni saveznici budu ugroženi”. Moskovske novine napominju da se neće libiti staviti ni “preventivne nuklearne udare”.

- Sada kad su odnosi sa Zapadom uzavreli do točke ključanja, Rusija treba jasno definirati odakle dolazi ugroza, koliko je ona realna, u kojem se trenutku može materijalizirati i realizirati te tko je inicijator i tko stoji iza tih opasnosti - kaže pomoćnik tajnika ruskog Vijeća sigurnosti, Mihail Popov. Na osnovi toga, dodaje, treba analizirati i propisati djelovanje i ponašanje Rusije u neutraliziranju potencijalne ratne ugroze za državu, njene građane i interese.

Dakle, ljestvica je podignuta dosta visoko. Kako se čini, i NATO i Putinova Rusija konačno su se, nakon godina tapkanja, vratili korijenima jer valjda drugačije ne znaju komunicirati i ponašati se. Našli su smisao svog postojanja i proporcionalno tome koliko Europljanima lica blijede zbog rata u Ukrajini, straha od njegova širenja i bojazni od hladne zime i nestašice plina, NATO-u i Rusiji se vraća krv u obraze.

No, kako nam kaže kolumnist utjecajnog moskovskog Komersanta, Maksim Jusin, stvari ipak nisu ni jednostrane, ni jednostavne jer Rusija i NATO ili SAD surađuju i partneri su u drugom važnom svjetskom sukobu - onom s radikalima Islamske države u Iraku i Siriji gdje sudjeluje i rusko i američko zrakoplovstvo (ruski helikopteri), a Rusija je važan sudionik i pregovora o nuklearnom programu Irana. - U tome suradnje mora biti, bez obzira na to koliko jednima i drugima ona možda bila teška - ističe Jusin. No, Ukrajina je delikatna i komplicirana jer se radi o sukobu u Europi, a velik broj istočnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja, članica EU, uvelike ovisi o ruskom plinu koji do njih dolazi plinovodima kroz nemirnu i nepredvidivu Ukrajinu.

Koliko se god ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov trsio uvjeravati da ruske snage ne sudjeluju u ratnim sukobima u Ukrajini, danas to više ne mogu sakriti ni ruski mediji. Evidentno je da tamo ratuju obučeni ruski vojnici (prema procjenama NATO-a, njih više od tisuću, a moskovska Nezavisimaja gazeta govori o gotovo stotinjak poginulih ruskih državljana u Ukrajini) pod krinkom “dragovoljaca”. Doduše, treba reći da se i na ukrajinskoj strani, u Nacionalnoj gardi, bori određen broj stranih dragovoljaca (plaćenika), poglavito iz Poljske i baltičkih država.

Iako Kijev govori o “ruskoj intervenciji”, NATO se, barem zasad, ograničava na “umiješanost Rusije”. No, očita nazočnost ruskih vojnika, pod kakvim god oni tamo razlogom ili modelom ratovali, daje ukrajinskom ratu uznemirujuću dimenziju i perspektivu. Naime, ukrajinska je vojska ljetos pokrenula prilično uspješnu ofenzivu: za samo nekoliko tjedana uspjeli su potisnuti proruske pobunjenike prema glavnim središtima iredentističkog bunta - Lugansku i Donjecku. No, s dolaskom rujna ratna sreća se naglo okrenula na stranu separatista. Doduše, ta “ratna sreća” je došla u vidu ruskih vojnika i dodatne ratne tehnike. Tako su pobunjenici i ruski dragovoljci odbacili ukrajinske snage od Donjecka i Luganska te zaprijetili osvajanjem novih teritorija.

- Ruska vojska nije prisutna u Ukrajini zato da Kremlj pripoji Donjeck i Lugansk Rusiji, kao što je to učinio s Krimom - smatra politolog Nikolaj Petrov, analitičar ruskog lista na engleskom jeziku The Moscow Times. Prema njegovu mišljenju, pripomoć ruskih vojnika proruskim separatistima nužna je da spriječi njihov ratni (a time i politički) poraz jer bi u tom slučaju Kijev osigurao izlazak na rusku granicu i kontrolu nad svojim teritorijem. To Putin ne može dopustiti. On je taj, ističe Petrov, koji želi kontrolirati i dozirati taj sukob. O stanju na terenu, kaže Petrov, ovisit će i broj ruskih dobrovoljaca na strani separatista. Putinu u ovom trenutku odgovara nestabilna Ukrajina. Rusija ima nekoliko varijanti: ona nema ništa protiv da odulji taj sukob i na više godina, onako kako već desetljećima traju ruske fantomske tvorevine Abhazija, Južna Osetija ili Pridnjestrovje. Sada je došlo do određenog primirja koje zapravo sugerira da bi se sukob mogao zamrznuti na dulje vrijeme ili može dovesti do pregovora koji bi rezultirali federalizacijom Ukrajine te stvaranjem svojevrsne “Republike Ruske” na tom dijelu ukrajinskog teritorija (što je i Putinov cilj).

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista