Ključ rješenja je u krugu obitelji. To je prva pretpostavka, a da je djevojčicu oteo netko nepoznat stavio bi u drugu pretpostavku. Tako o slučaju nestanka djevojčice Lidije Pale koja je u trenutku nestanka 15. prosinca 1965. godine pohađala prvi razred Osnovne škole u Opatičkoj ulici misli Branko Lazarević, umirovljeni šef Ekipe za očevide PU Zagrebačke koji se već desetljećima aktivno bavi potragama za nestalim osobama.
Prije svega, smatra Lazarević, najbitniji su razgovori s članovima obitelji, ali nažalost, kako je objavio portal 24sata, djevojčica koja bi pod pretpostavkom da je živa danas imala 64 godine više nema živih članova obitelji. A što sadrži policijski spis koji je još uvijek aktualan, iako je sasvim izvjesno da je aktivna potraga za nestalom djevojčicom davno prestala za javnost je nepoznanica.
Lidija je živjela s majkom Boženom i 11-godišnjim bratom Marijanom u Matoševoj 1 na Gornjem gradu. Tog 15. prosinca 1965. uputila se u 13.15 prema školi i ispratila ju je susjeda Josipa Rukavina. U školu koja je bila pet minuta udaljena od njezina doma nikad nije stigla i tada je počela agonija obitelji. Majka je istog dana otišla do učitelja, ali nitko je nije vidio, a samo je jedan dječak iz škole rekao da ju je vidio s "bradatim čikom" iste večeri u Matoševoj ulici, ali to je pripisano dječjoj mašti.
Lidijin otac Stjepan u vrijeme njezina nestanka radio je u njemačkom gradu Augsburgu, a dan prije Lidijina nestanka netko je nazvao stan njihovih susjeda u Zagrebu i kad je dobio Lidijinu majku Boženu rekao joj je:
- Gospođo Pale, moje saučešće. Vaš suprug je pao sa skele i ubio se. Već smo ga pokopali - nakon toga veza se prekinula.
Oko 22 sata ponovo je netko zvao iz Njemačke, ali veza je prekinuta. Na dan kad je Lidija nestala Božena i Stjepan trebali su imati na sudu ročište povodom razvoda 11-godišnjeg braka. Susjedi Josipi Rukavini bilo je čudno što je taj dan Lidija nenadano ranije otišla u školu i bila u velikoj žurbi. Kad se djevojčica nije vratila, majka i brat raspitivali su se o njoj i kod rodbine, ali nije je bilo. Oko 20 sati 15. prosinca 1965. godine Božena Pale prijavila je nestanak kćeri policiji, a narednih je dana i sama nastavila tragati za Lidijom. Ali, nije joj bilo traga.
Novi šok Božena Pale doživjela je kad je saznala da joj suprug nije poginuo u Njemačkoj već da je živ. U međuvremenu o nestaloj Lidiji piše i "Večernji list" objavu o njezinu nestanku objavljuje i radio, a iz Njemačke u Zagreb dolazi i otac Stjepan.
Pojavila se i verzija da je djevojčica sjela u tamnoplavi oštećeni "Fićo" u kojem ju je odvezao nepoznati muškarac. Pretraživala se i maksimirska šuma tragom dojave da je djevojčica možda ubijena, ali uzalud. Kad se otac djevojčice Stjepan Pale vratio u Njemačku otišao je do redakcije tamošnjeg minhenskog Abendzeitunga s fotografijom nestale kćerkice, ali su je odbili objaviti.
Dvije godine nakon Lidijina nestanka, 1967. godine u predgrađu Münchena nađeno je tijelo djevojčice, ali se ustanovilo da to nije tijelo nestale Lidije Pale. Godinu dana nakon njezina nestanka objavljena je službena informacija da svatko tko išta zna o nestaloj djevojčici to javi "najbližoj milicijskoj stanici" uz upozorenje svima koji nešto znaju o nestanku Lidije Pale, a to kriju mogu biti pozvani na odgovornost jer time čine kazneno djelo za koje mogu biti kažnjeni".
Ali, zagonetka nestanka Lidije Pale i nakon 57 godina nije rasvijetljena i teško je očekivati da će nakon toliko proteka vremena ikad biti rasvijetljena.