Bušića su od gimnazije pratili udbaši koje je držao za prijatelje

Knjiga povjesničara Anđelka Mijatovića " Bruno Bušić - Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.-1978.)", što je ovih dana objavljuje Školska knjiga iz Zagreba, istražuje publicističko, književno i javno djelovanje Brune Bušića. Kao đak imotske gimnazije Bušić je 1955. dobio književnu nagradu tadašnjeg Poleta, od žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. U roku je 1964. diplomirao ekonomiju na Sveučilištu u Zagrebu, a za diplomsku radnju odabrao je prilično netipičnu temu, "Moral i socijalizam". Kratko je radio u "Geoistraživanju", a potom ga je dr. Franjo Tuđman 23. lipnja 1965. primio u Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske. No, već 9. kolovoza iste godine Bušić je uhapšen i pritvoren. Predmet optužbe bila je neprijateljska djelatnost - bilo čitanje emigrantske štampe, bilo dijeljenje letaka protudržavnog sadržaja. Autor je Bušića dobro poznavao, baš kao i urednika svoje knjige Dražena Budišu.

Kada ste upoznali Brunu Bušića?

- 1961. došao sam u Zagreb i negdje u jesen te godine upoznao Brunu Bušića. Naše prijateljstvo bilo je intenzivno sve do moga uhićenja, 22. svibnja 1964.

U zatvoru ste taj put završili zbog letaka i vašeg gimnazijskog kolege koji je bio Udbin suradnik "Javor" (I. Majić)...

- To je bio jedan interesantan mladić, vrlo živ, vrlo intrigantan, vrlo elokventan, sklon šalama, istodobno i vrlo provokativan, u političkom smislu.

Za život Brune Bušića bio je presudan jedan drugi agent Udbe, pod imenom "Voda" i "Ante" (F. Peškura). On je sa srednjoškolcima iz Imotskog i Širokog Brijega - tada Lištice - stvarao Tajnu organizaciju hrvatske inteligencije (Tiho) zbog koje su ti tinejdžeri došli do zatvora. Kad ste ga otkrili?

- Do otkrića je došlo 1991. kad se došlo do dosjea organizacije “Tiho”, što se nalazi u arhivu Okružnog suda Split.

Do tada se vjerovalo da je po Bušića kobna školska anketa iz 56. proizvod prosvjetnih, a ne policijskih vlasti?

- Ne samo to, nego Bušić i oni koji su s njim saslušavani 56., odnosno 57., u vezi s onim "Antom" iz Splita, nisu ga spominjali. Niti Udba njega ne spominje, da bi ga zaštitila. Sve je to bila jedna igra koja se plela oko tih mladića od 16-17 godina.

Iskoristio je domoljublje tih dječaka da ih pretvori u državne neprijatelje?

- To se može slobodno reći. Udba je imala zadatak, odnosno plan te mladiće saslušati i nastojati zavrbovati ih. Žalosno je kad se vidi da gimnazijalac iz prvog razreda gimnazije špijunira profesore, svoje kolege.

Možemo li reći da je od "Vode" do pariškog suradnika Udbe "Marka" (N. Baričević) - Bušić bio pod stalnim, neposrednim okom tajne službe?

- Da. Ni na kraj pameti Bušić nije sumnjao u “Marka”.

Dio onoga što je Bušić ispisao kao odgovore na Udbinu anketu 1956. postalo je javnim traženjima 1971. Imao je proročku darovitost, samo ne znam otkud mu neustrašivost da sve to napiše kao đak?

- Zato su ga i tražili, zato je Hrvatski tjednik 1971. u vrlo kratkom vremenu postigao nakladu od 130.000 primjeraka. Upravo Bušićevi tekstovi tome su pridonijeli.

Većina svjedoka, ali i policijskih izvora, spominje Bušićevu govornu manu? Kako ste je vi doživjeli?

- Ovisilo je to svakako i o onome tko njega sluša. Ako je on bio raspoložen, vrlo je razgovjetno mogao govoriti. Ako je bio nervozan, onda je teže, bezvoljno izgovarao.

Za studentskog štrajka 1971. provodio je većinu vremena u Studentskom centru?

- Tamo je bio da bi izvještavao za Hrvatski tjednik, ali oni su njega slušali, bio im je uzor. On je svakako osmišljavao njihove odluke, u to uopće ne treba sumnjati. Zato su oni (vlast) vidjeli u njemu takvoga neprijatelja, on je bio prvi uhićen 12. prosinca 1971.

Još prije 1971. postavio je mnoga goruća pitanja u Hrvatskom književnom listu (1968-9)?

- I vani je on pisao o istim temama, samo ih je proširivao i nadopunjavao.

Je li Bušić podcijenjen kao književnik? Nije bio primljen u Društvo književnika.

- On je nepoznat (pisac) zapravo. On nije stvorio puno onoga što bismo nazvali književnim. Ali, svakako je on tu desetak pripovijetki stvorio, koje su vrlo uspješne, obiluju bogatstvom izraza i jasne su po svojim mislima.

U drugoj, svojoj posljednjoj emigraciji, u koju odlazi poslije robije u Staroj Gradiški, koncem 1975. Bušić je bio vrlo kritičan prema političkoj i duhovnoj situaciji među iseljenicima?

- Razumljivo da se onaj tko se osjeti prozvanim, da se i ljuti. Ali, onda su tu bili i drugi, takozvani Proljećari, među kojima je očito bilo i onih koji su bili nerazumni, nerazboriti, sve do onih koji su bili provokatori, a predstavljali su se kao Proljećari. To ne znači da je Bušić bio u pravu sa svime što je pisao. Bušić je zagovarao radikalnije, revolucionarnije djelovanje. On je tu vidio izlaz.

Pisao je da je bolje da deset ljudi demonstrira negdje nego nitko. Ali, ne znam je li on zagovarao otmicu aviona TWA 10. rujna 1976. Zvonko Bušić sretao se s Brunom prije otmice...

- Otmica zrakoplova nije zamisao Brune Bušića, nego Zvonka Bušića. Ali, on je za nju saznao, i on je očito autor onih proglasa koje su oni pripremali, i preveli na strane jezike, i koji su bacani iz zrakoplova po Americi i Europi. Čak mislim da Bruno konkretno nije znao u koju je (to) svrhu.

Potom je došlo do sukoba Kušan - Bušić, dakle glavnog urednika i važnog suradnika Nove Hrvatske. Šta znači to da Boris Maruna ulazi u odbor za pomoć petoro uhićenih otmičara, a Bušić se tome protivi?

- On o Maruni ima tada pozitivno mišljenje, ali mu zamjera što se solidarizirao s Jakšom Kušanom, i to prije svega oko ove, tzv. Bugojanske skupine.

Je li Bušić naivan ili pak krajnje pragmatičan, kad hvali jednu takvu akciju? Vi smatrate da je Udba provela tu akciju, a potvrdu nalazite u izjavi Vilima Cecelje?

- Između odlučnosti, radikalizma i naivnosti često nema velike razlike.

Uvjereni ste da je ubojstvo Bušića u Parizu, 16. 10. 1978. organizirala i izvršila jugoslavenska tajna policija, Udba?

- Nemam nikakve sumnje, nikakve rezerve prema tomu, to se vidi iz svih Udbinih izvještaja.

Ne bi li i oni mogli biti "frizirani"?

- Udbini izvještaji uvijek su, to su te njihove raščlambe koje na neki način moraju biti točne. Drugo je izvještaji suradnika.

Je li onda okidač ubojstva "zloglasni" švedski dokumentarac, snimljen 1977., a emitiran 2. 2. 1978?

- Da. To je bilo vrlo naivno i neoprezno, kako od Bušića, tako i od snimatelja Majstrovića. Očito je Bušić organizator toga u dogovoru s Franjom Tuđmanom. U početku se nije ni moglo naći ljudi koji bi dali intervju. Nego je pristao Franjo Tuđman, pa kardinal Kuharić, pa onda su drugi pristali (Šegedin, Gotovac, Čičak).

Otkrili ste Bušićevu parišku djevojku Nathalie Adnet?

- Ja sam u zadnji trenutak došao u kontakt s tom djevojkom, Nathalie Adnet, studenticom književnosti i francuskog jezika, slučajno smo je pronašli. Zamolio sam jednog prijatelja u Parizu da je pronađe, a on ju je pronašao u Gvineji, preko e-maila. Ono što je nevjerojatno je to da su cure Bušića voljele.

- Nije imao nikakvog kompleksa, pa im je slobodno pristupao.

Bio je duhovit, kad je Julienne Bušić poslao u zatvor kartu s natpisom "za novu miss svijeta"?

- Evo jedan primjer. Našli smo se u mojoj sobi u Studentskom domu u Odranskoj, a u susjednoj je bio jedan njegov prijatelj. Ne znam kako je saznao da je ovaj prijatelj tamo ima meda. I onda se tobože uhvatio za trbuh, da ga boli. Pa šta bi? A on veli: Meda, meda. Prsnuli smo od smijeha, pa je ovaj skužio o čemu se radi.