Sindičić ulovljen u vlastitoj mreži

ZAGREB - Vinko Sindičić bio je krunski svjedok njemačkog Saveznog tužiteljstva upravo u rasvjetljavanju Udbine likvidacije nekadašnje direktora u INA-i Stjepana Đurekovića, 1983. godine kod Münchena.

Sada se i sam našao u nemilosti njemačkih istražnih organa te je završio u istražnom zatvoru u Münchenu zbog ucjene. Sumnjiči ga se da je u sklopu daljnje istrage vezane za ubojstvo Stjepana Đurekovića ucjenjivao nekog od umiješanih u taj slučaj. Jesu li sumnje opravdane, odlučiti će nadležni organi i sud. No, svi oni koji Sindičića poznaju ili su pratili njegov životni put, smatraju da je to tipično za njega. Špijuniranje, tajne nagodbe, sjedenje na dvije stolice, podmetanje i postavljanje zamki, sastavni su, ali ne i najgori dio njegova života.

Doušnik i egzekutor

Sindičić je rođen 1943. u Staroj Baški na Krku, a 60-ih odlazi u emigraciju, navodno iz ekonomsko političkih razloga, a kako se kasnije ispostavilo, kao doušnik Udbe. “Radio” je pod kodnim imenima Mišo i Pitagora, a u dosjeima Udbe spominje se od 1966. godine.

Sindičić u emigraciji pristupa Hrvatskom narodnom otporu, te se u Berlinu nameće jedinom pravom lideru hrvatskih političkih emigranata u svijetu, predsjedniku HNO-a dr. Branku Jeliću, koji je i do tada bio jedna od glavnim meta Udbe. Dolaskom Sindičića u Berlin, dr. Jelić je na koncu 1972. godine uspješno “uklonjen”. Okolnosti njegova ubojstva nikada nisu razjašnjene. Navodno je umro od posljedica trovanja.

Sindičića se usko povezuje i s atentatima na još nekoliko istaknutih vođa hrvatskim emigrantiskih pokreta 70-ih godina. U inozemstvu su se protiv njega vodile i istrage zbog sumnje da je bio neposredni egzekutor, primjerice, zbog ubojstva Josipa Senića 1972. godine u Wieslochu te Stanka Nižića u Švicarskoj.

Daleko najbrutalniji bio je zločin nad obitelji Ševo. U Parizu 1978. godine ubijen je i poznati hrvatski emigrant Bruno Bušić. Međutim, Sindičića se tek kasnije povezuje s tom likvidacijom.

Koncem 1988. Sindičić biva uhićen u Škotskoj nakon pokušaja likvidacije vođe Hrvatskoga državotvornog pokreta Nikole Štedula. Ispalio je u njega šest hitaca iz pištolja, od kojih su dva pogodila Štedula u glavu. Štedul je srećom preživio. Sindičić je osuđen na 15 godina zatvora.

Ubojstvo Brune Bušića

Deset godina kasnije, pristao je na izručenje Hrvatskoj, gdje ga je čekao sudski postupak za ubojstvo Brune Bušića. Prilikom izručenja u zračnoj luci Pleso, Sindičić se onako “šeretski” smješkao još dok je silazio iz aviona, kao da je znao ishod suđenja. Presuda, donesena 2000. godine bila je oslobađajuća. Tijekom cijelog suđenja zapravo je najjače dokaze o mogućoj umiješanosti u ovu likvidaciju dao sam Sindičić, koji je u svojim obranama u istrazi potvrdio da je po nalogu Službe putovao u Pariz s oružjem i nalogom da likvidira Bušića. Međutim, cijelo je vrijeme tvrdio da je odbio izvršiti zapovijed te da je to učinio netko drugi.

Sindičić sa suda odlazi u bijelom odijelu s leptir mašnom kao slobodan čovjek. U istom outfitu, ali u ulozi poduzetnika, pojavljuje se tri godine kasnije u aferi oko prodaje viških hotela.

Sindičić je 2003. iznenada iskrsnuo u javnosti zbog otkupa većinskog paketa dionica tvrtke Vis d.d. od Brodsko-posavske banke.

U medijskoj buri koja se tada digla spominjalo se i da se radi o nagradi struktura bivše države za zasluge Sindičiću. No, koliko je naglo iskrsnuo, toliko je naglo i završen Sindičićev poslovni poduhvat, jer nije uplatio ugovoreni iznos od 37 milijuna kuna. Što se tada zapravo dogodilo, do danas nije potpuno razjašnjeno.