ANDREJ PLENKOVIĆ 'Porošenku i Barrosu ponudio sam naša iskustva u vraćanju okupiranih područja'

Kao novoizabrani predsjednik Delegacije Europskog parlamenta za odnose s Ukrajinom 12. rujna boravio sam u Kijevu na 11. “Yalta European Strategy”, forumu koji organizira Zaklada Viktora Pinčuka, a na kojoj su se okupili brojni ukrajinski i europski dužnosnici, zastupnici, diplomati, stručnjaci za međunarodne odnose, poslovni ljudi i predstavnici medija. Ukrajinu su predstavljali predsjednik Porošenko, premijer Acenjuk, ministar vanjskih poslova Klimkin, a EU predsjednik Komisije Barroso, predsjednik Parlamenta Schulz, povjerenik za proširenje i susjedstvo Fule te desetak zastupnika u Europskom parlamentu. Forum je bio prigoda za temeljitu raspravu o situaciji u Ukrajini, koja je danas jedno od ključnih kriznih žarišta i predstavlja ozbiljan izazov za politiku EU. Vrijedan doprinos temi dali su Thoomas Ilves, Miroslav Lajčak, Aleksandar Kwasniewski, Tony Blair, Javier Solana, Wesley Clark, Dominique Strauss-Kahn, Joschka Fischer, Mohamed ElBaradei, Julija Timošenko, Vitalij Kličko, Niall Ferguson, Elmar Brok, Sandra Kalniete i drugi. Bio sam jedan od govornika na panelu o europskim reformama u Ukrajini, pri čemu sam podcrtao značaj Sporazuma o pridruživanju s EU kao ključnog instrumenta i vodiča za provedbu političkih i gospodarskih reformi.

Dramatično na istoku

Nakon što je bivši ukrajinski predsjednik Janukovič u studenome 2013. odustao od potpisivanja Sporazuma o pridruživanju s EU, uslijedili su prosvjedi na Majdanu gdje su Ukrajinci jasno izabrali europski put. No, slijedom promjene vlasti u ožujku došlo je do destabilizacije Ukrajine nelegalnom i nelegitimnom aneksijom Krima od strane Rusije, pri čemu su dovedene u pitanje temeljne vrijednosti poštivanja teritorijalnog integriteta, međunarodnog prava i dobrosusjedskih odnosa. Na testu su se istodobno našle vanjska, sigurnosna, trgovinska i energetska politika EU, kao i politike susjedstva i proširenja. Istodobno, Rusija je svojim postupcima anulirala osnovne postulate na kojima se temeljio međunarodni poredak u Europi proteklih 70-ak godina te je, kako je rekao predsjednik Barroso, umjesto razvijanja strateškog partnerstva s EU, čini se odlučila odabrati ulogu strateškog rivala. Odnosi Rusije i EU su došli u fazu nepovjerenja i poduzimanja restriktivnih mjera i protumjera. Stanje na istoku Ukrajine postalo je dramatično te po uzoru na slične primjere u zemljama regije prijeti da postane područje još jednog zamrznutog konflikta. Aktivnosti separatista u regijama Donjecka i Luganska, uz potporu Moskve u ljudstvu i tehnici, u sukobu su s ukrajinskim vladinim snagama do sada odnijele više od 3000 života, uz ogromne materijalne štete i razaranja te velik broj prognanika i izbjeglica.

Model srpske agresije

Rat na istoku Ukrajine u nizu aspekata podsjeća na model srpske agresije na Hrvatsku 1991. godine. S tim da je razlika enormna u snazi i globalnoj ulozi Rusije. Paralele su uočljive od kreiranja ozračja tobožnje ugroženosti manjine kojoj treba pomoći, preko manipuliranja i uključenosti u organiziranje pobune do konkretnog angažmana postrojbi na teritoriju Ukrajine te, naravno, sudjelovanja u pregovorima s međunarodnim akterima. Recentan primjer je potpisivanje Protokola iz Minska od 5. rujna na kojem su dogovoreni prekid vatre, razmjena zarobljenika po načelu “svi za sve”, koraci prema decentralizaciji u određenim dijelovima regija Donjecka i Luganska itd.

Za razumijevanje vrlo frustrirajućeg raspoloženja ukrajinskih čelnika bitno je istaknuti da Ukrajina nije članica ni NATO-a ni EU pa je za nju nepovoljno da u ovakvim okolnostima nije obuhvaćena mehanizmima kolektivne sigurnosti i automatske obveze saveznika na zajedničku obranu. Također, sigurnosna jamstva, potpisana Memorandumom iz Budimpešte iz prosinca 1994. na margini sastanka na vrhu tadašnje Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, kada je Ukrajina tada, kao treća sila po broju nuklearnih glava, nakon niza međunarodnih pritisaka pristala nuklearno oružje na njenom teritoriju ustupiti Rusiji, ostala su tek politička obveza bez pravnoobvezujućeg karaktera za potpisnike (SAD, UK, RF, Francuska i Kina). Detalje s tadašnjih pregovora evocirao je bivši ukrajinski predsjednik Kučma kojem se tada činilo da sigurnost Ukrajine uz takve potpisnike nikada neće doći u pitanje. Dakako da Rusija kao stalna članica Vijeća sigurnosti ne omogućava donošenje bilo kakve odluke koja bi mogla autorizirati međunarodni angažman. Čak je i rezolucija Opće skupštine UN-a ovog proljeća dobila potporu tek neznatno više od 50% članica svjetske organizacije. U takvom kontekstu sada je na terenu angažirana Misija OESS-a koja nastoji kontrolirati granicu na istoku između Ukrajine i Rusije.

Ovakva situacija zahtijeva principijelan i snažan te jedinstven vanjskopolitički stav EU, kojem Hrvatska na temelju svojeg recentnog iskustva može dati relevantan doprinos.

S tim u vezi sam na razini Europskog parlamenta početkom rujna pokrenuo inicijativu unutar Skupine Europske pučke stranke da se mjesec dana prije nego što je bilo predviđeno konstituira izaslanstvo za odnose s Ukrajinom. Prijedlog su podržale sve političke skupine te smo ranijim početkom rada od svih drugih izaslanstava poslali jasnu političku poruka kolegama u Kijevu da, kao novoizabrano izaslanstvo, želimo izraziti svoju solidarnost s Ukrajinom.

Smatram da EU treba snažno pomagati Ukrajini u njezinim reformskim naporima, posebice putem provedbe ekonomskog i financijskog paketa u iznosu od 11 milijardi eura, kao i davanjem humanitarne pomoći u suradnji s drugim državama i međunarodnim financijskim organizacijama, pri čemu je važna koordinacija makro-financijske pomoći sa zajmom koji je dao MMF. Projekcije stanja gospodarstva Ukrajine nisu povoljne. Troškovi vojnih operacija rastu. Očekuje se više od 10% proračunskog deficita i dug od oko 73% BDP-a, a rating agencije Ukrajini daju trostruki C-.

Posebni tim koji je Europska komisija formirala za pomoć ukrajinskim institucijama pomoći će europsku reformsku agendu, koja će na temelju plana političkih, gospodarskih i sektorskih reformi biti vezana uz provedbu Sporazuma o pridruživanju. Odluka donesena u petak da se do 2016. odgodi primjena zone slobodne trgovine između EU i Ukrajine još je jedan pozitivan korak i asimetrična gesta u prilog ukrajinskog gospodarstva, a istodobno se daje vremena za rješavanje niza trgovinskih pitanja koje je postavila Rusija u odnosima s Ukrajinom.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg