Bio je to mučan prizor s osječkih ulica: crni pas kojem s njuške kapa krv. Iz azila su, kad su ih pozvali, pomislili da ga je udario automobil. No, kad su ga pogledale, poželjele su da se upravo to dogodilo, jer je ono što su vidjele daleko gore. Na njušci mu je, naime, tumor, kojeg su mu puna i usta. Loše je to samo po sebi, a kad znamo da je riječ o starijem psu, kod kojeg je anestezija rizična, znamo da je to priča koja ima još svega koju rečenicu prije nego se završi.
Pas je, naime, njihov stari znanac. Ime mu je Đipsi, star je i cijeli je život proveo sa svojim vlasnikom Željkom, koji je bio beskućnik. Nisu imali ništa, ali su imali jedan drugoga. Željko je odbijao otići u dom, pa čak i otići u bolnicu, jer se nije mogao odvojiti od svog čupavca. Iz osječkog azila su se davno povezali s ovim dvojcem: psa su kastrirali i cijepili, kad je trebalo platiti veterinara, pomogli su, jednako kao i što su znali povremeno odnositi hranu. I Željka su uvijek pitali što da mu donesu, ali on je uvijek odbijao svu pomoć. Nije njemu trebalo ništa, samo da je Đipsi dobro.
Psa je on prije nekih 12 godina spasio iz šahta i od tad su nerazdvojni. Dijelili su tako dobro i zlo - uglavnom ono loše, jer život na ulici ne može donijeti u život ništa osim čemera. No, Đipsi je bio jedino lijepo što se Željku dogodilo svih tih godina na cesti. A Đipsi? Da se njega pita, njegov je vlasnik bio sam gospodar svemira i definitivno najveća sreća njegova života. Spavali su na klupi? Pa to je sjajno! Ponekad su jeli samo stari kruh, jer nije bilo ničeg drugog? Ali to je najbolje na svijetu! Čekao bi ga ispred trgovine, sretan, jer je znao da Željko ide unutra da njemu nešto donese. Tako je i bilo - bio mu je Đipsi baš sve na svijetu, sve bi za njega dao.
A onda je Željko napustio ovaj svijet. Zaposlenicima azila su dojavili da je Đipsija jedna žena uzela k sebi i oni su bili sretni zbog toga. A onda su dobili ovu fotografiju i smrzli se.
- Nemamo pojma gdje je bio i zašto nitko nije tražio pomoć. Krv koju smo vidjeli na njušci je s tumora u njegovim ustima, koji se upalio i nemamo pojma kako je jeo. Drugi tumor, ovaj na njušci, se vidi bez imalo truda, a i sva koža mu je upaljena. Ne znam kako to nitko nije vidio. Doveli smo ga u azil, očistili smo mu rane, dobio je antibiotike i jede samo meku hranu - kaže volonterka azila.
Plan je sedirati ga da vide koliko se tumor proširio. No, kažu, ne gaje baš nikakve nade. Žele mu barem zaustaviti širenje tumora i olakšati mu to malo što mu je ostalo od života.
- A on, duša od psa... Dobar k‘o kruh, mali Đipsi koji je godinama preživljavao na ulicama ovoga grada s jedinim čovjekom koji možda nije bio savršen, ali je bio savršen za njega. Uostalom, pseća odanost je nešto čemu ljudi neće dorasti ni za milijun godina, nema te evolucije koja će nas učiniti boljima.
Dođe mi da razbijem svijet koliko ovo nije pošteno, to što se njemu događa i to što će zadnje dane provesti u Azilu, baš ono sirotinjski, kakav mu je i cijeli život bio - dodaje volonterka.