Pisali smo do sada o tome gdje sve žive mačke: u kafićima, knjižnicama, školama... No, sad smo otišli korak dalje i našli smo jednu knjižaru u kojoj žive ni manje ni više nego četiri mačke. Nije ovdje riječ o tome da su se one, kao u drugim slučajevima, same doselile, nego ih je dovela direktorica zagrebačke knjižare Bookara, Martina Petrinjak.
Zašto, pitamo je, gledajući mačke. Jedna se zavukla ispod police, promatra nas nepovjerljivo. Smrdimo na pse, naravno da nas tako gleda. Druga sjedi u izlogu, parkirala na jednu knjigu, gleda nas napola prijezirno. To je već bolje. Dvije preostale motaju se oko Martine, naizmjenice joj se izmjenjujući u naručju. Zar je nije bilo strah da će nekom knjiškom moljcu smetati mačke, pa neće kupiti knjigu?
- Ma dajte, ljudi koji ne vole životinje ionako ne čitaju. Stvarno - točno određene socijalne grupe čitaju i kupuju knjige. No, da se mene pita, ja bih ih još dovela. Kolegice koje čiste ne daju - smije se Martina i odgovara na naše pitanje zašto: među knjige se mogu zavući miševi i štakori, pa bi svaka knjižnica i knjižara trebala svoju imati mačku. Ne samo mjesta s knjigama, smatra, nego i trgovine. Samo to kod nas još nije toliko uobičajeno...
Da ne skrenemo sad u nekom smjeru koji će nas frustrirati, pitamo je kako su se njeni ljubimci okupili. Martina nabraja: Cile je nađen u Dubravi nakon potresa. Urlao je, zagnojenih očiju. Izliječili ga, udomit će ga, ali te zelene oči... Eno ga, gleda nas kao da zna da je svijet samo njegov.
- Nije mu se sviđalo što je sam, pa smo doveli Miladu. Prijatelju ju je netko ubacio u dvorište, pa ju je nama doveo. E, onda je došla i Kolinda iz Bjelovara, nju su našli kao nedonošče u vrećici. E, a Ljeposava je bila jedna od nekoliko crnih mačića koji su, nakon poplave, trčali Vukovarskom. Uhvatili su ih, tražili domove... Eto, dobro je, došla nam je samo ona - priča Martina i kaže da su svi nenormalno dobri. MIlada jedina odskače, jer ta je prava izjelica. Svi su, da odmah odgovorimo na to pitanje, kastrirani.
Složna četvorka spava u knjižari. Imaju svoju sobu, u kojoj su u radno vrijeme ako im zafali samoće. Nikakvu štetu ne rade, osim što tu i tamo od njihovih skokova padne neka knjiga. Dakle, nema štete. Ako ništa, knjige i mačke idu zajedno.
- Imamo i dva psa, jer su kod nas psi dobrodošli. Lani smo našli mačka Antu ispod auta jednog u Maksimirskoj. Udomio ga je koker španijel preko puta naše knjižare koji je svaki dan dok ga nije "dobio" stajao sa svojim vlasnicima sat dva pred izlogom. Vlasnik popustio, Ante se udomio. Tako da mi spašavamo mačke, ali i a i knjižarstvo, jer smo jedina neovisna knjižara, zapravo. Svi ostali krše trgovačko pravo EU - kaže Martina, a onda odmahne rukom. Kaže, tu smo zbog mački i knjiga, nećemo u drugom smjeru.
Mora se priznati, ugodno je biti u toj knjižari. Miris drva i knjiga, mačke koje vam se, ako ste dobri, očešu o noge i ta divna atmosfera koja vlada na mjestima gdje se kupuju knjige. Možemo zamisliti roman čija bi radna bila smještena baš u Bookari. Počinjao bi nekako ovako.
‘Bilo je 17 sati tog petka popodne. Na ulici su bjesomučno trubili automobili, čiji su se vozači žurili doma, a Milada se lijeno protegnula u izlogu. Upravo je spavala na ‘Groblju kućnih ljubimaca‘ i imala loše snove, pa je razmišljala kako bi Martini mogla dati do znanja da joj za spavanje u izlogu stavi neku drugu knjigu. Ona se svakako ne bi voljela s indijanskog groblja vratiti čudno smrdeći i još se čudnije ponašajući. Pogledala je Ljeposlavu, koja je upravo dovršavala ‘Jadnike‘ i krišom brisala suze koje je na njene oči izmamila sudbina Jeana Valjeana.
- Nije lako biti mačka iz knjižnice - pomislila je Milada sjetivši se kako je prošlog tjedna Ljeposlava jednako tako plakala nad tužnom sudbinom kneza Miškina. No, onda joj je pogled pao na Kolindu, koja nikad nije bila književni tip. Ta je koncentrirano lizala šape i mrmljala si u bradu kako joj smeta što Cile leži tako blizu te da će s njim morati ozbiljno porazgovarati o konceptu osobnog prostora.
To lijeno mačje popodne prekinulo je naglo otvaranje vrata. U prostoriju je stupio lijep muškarac, bujne zlataste kose, sa šeširom na glavi. Za njim je vijorio dugačak kaput. Mačja populacija to tad nije znala, ali doznat će uskoro: mladić pred njihovim očima zove se Hugh i u knjižaru je ušao s veoma važnim ciljem. Toliko važnim da će posve promijeniti ne samo njihovo poslijepodne, nego će u prah raspršiti živote kakve su mačke poznavale. Avantura je, čini se, velikim korakom ušla u Bookaru.‘
Tako nekako, otprilike. No, dok se to ne dogodi, dok ne postanu zvijezde kakvog romana, četiri mačke ponosno čuvaju svoju knjižaru od glodavaca i žive sjajne mačje živote.
