Neobično me raduje što mi je danas gošća Maja Trstenjak, glazbena novinarka, glazbena Influencerica, glavna urednica Sound Report portala; doktorica znanosti; asistentica na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Ujedno je i kreativna direktorica nedavno lansiranog portala glazba.hr. To je novi središnji medij koji će iz dana u dan javnost informirati o glazbenim događajima i novostima te kojem će glazba biti – jedina tema.
Tko je tvoj kućni ljubimac?
Moja Mimi je kujica mješanka majke mješanke i nepoznatog oca stara šest mjeseci.
Kako ti se život promijenio otkad imaš ljubimca?
Mimi mi je poprilično promijenila život. Velika je to odgovornost uz mnogobrojne obaveze, posebice u prvim mjesecima njenog života i našeg međusobnog privikavanja. Ustajanje u ranu zoru mi je do sada bila potpuna nepoznanica i nikako nisam jutarnji tip, tako da sam prvih nekoliko mjeseci s njom provela potpuno neispavana. No, kada vidiš tu sreću u očima i količinu ljubavi koju nosi to malo biće, promijeniš sve svoje dosadašnje navike u sekundi. Također, Mimi je izuzetno društven pas koji obožava ljude, tako sam uz nju upoznala mnoge susjede iz kvarta. Uz sve obaveze, najveća je promjena ta što mi je uvijek u mislima i svaki put kada izađem bez nje uvijek razmišljam što sad ona radi, je li sve u redu (naravno da jest) i vrlo sam često morala skratiti svoj izlazak zbog nje.
Kako balansiraš između brige o ljubimcu i posla kojim se baviš?
Moram priznati da sam pomalo ljubomorna na ekipu koja svoje pse može bez problema dovesti na posao. Kod nas na Fakultetu to nažalost nije praksa, stoga je prvih osam sati dana Mimi sama u stanu, a kasnije kada dođem kući puno mi je lakše nastaviti s drugim obavezama, no istina je da se svakih nekoliko minuta loptica nađe na mojoj tipkovnici. Kako sam poznata po tome da radim puno stvari istovremeno i uvijek u nekom poslu, odlična je stvar da me natjera da izađem malo na zrak, odmorim mozak i prošećem. To je klupko sreće i ljubavi, prava antistres terapija koja mi je puno pomogla u poslu koji sada mogu raditi bolje i produktivnije.
Koju bi anegdotu mogla podijeliti s nama?
Uh, anegdota je uistinu puno. Kako je mala, izuzetno slatka, umiljata, pufnasta i mekana, ljudi bi često počeli vrištati kada bi je ugledali, a ona se svima legne i preda u iščekivanju maženja, pa je euforija još veća. Svaki put kada izađe iz stana i šeće po kvartu, kao da repićem pozdravlja svakog tko prođe, a posebno moramo izbjegavati šetnje pored kafića jer tada nas s nekoliko strana "napadnu" oduševljeni posjetitelji. Jednom je neka žena istrčala iz frizerskog salona u kvartu i trčala s bojom i folijama na kosi nekoliko desetaka metara za nama kako bi je podragala. Mimi je to super, ali meni kao vlasnici i baš i nije jer ne možemo jednu šetnju odraditi u miru, a i nju je bilo jako teško naučiti da prestane prilaziti i radovati se baš svakom čovjeku koji priđe. Ali, neodoljiva je, da, i sama je toga svjesna.
Kupiti ili udomiti?
Udomiti. Definitivno udomiti, premda iz mog iskustva proces udomljavanja nije bio jednostavan. Kontaktirala sam nekoliko lokalnih udruga te naišla na svakakve više ili manje bahate odgovore njihovih članica, trebala odgovoriti na mnoštvo pitanja prije nego što bih uopće dobila informacije o psu za kojeg sam bila zainteresirana, da bi se na kraju uspostavilo da je pas zauzet ili su prešutjele da ima određene psihičke traume za koje je potreban puno profesionalniji pristup životinji za koji ja nisam stručna. Razumijem da ima svakakvih ljudi, no neki potezi i procedure nekih udruga su uistinu nebulozni i ponižavajući. Srećom, ekipa iz Sigurne kućice pokazala se kao najnormalnija, najkomunikativnija i najhumanija od svih koje sam kontaktirala i tako sam napokon uspjela udomiti svoju dragu Mimi i hvala im na tome.
Doslovno mi je na nekoliko trenutaka došlo da bi radije kupila psa nego prolazila kroz čitav mukotrpan proces udomljavanje, no jednostavno iz etičkih razloga osobno to nikako ne bih mogla napraviti. Poštujem ljude koji to rade, nastojim ih razumjeti, ali kada vidiš koliko napuštenih njuškica traži dom, ne bih mogla kupiti psa već svakako podržavam opciju udomljenja. Jednako kao što mi nisu bitna krvna zrnca ljudi s kojima se družim, tako je isto i kod pasa, sve dok se radi o divnom biću punom ljubavi i sreće. A oni su svi takvi u svojoj srži, a na nama kao vlasnicima je da ih formiramo da svoj dobronamjeran karakter nastave dalje koristiti u životu.
Udomljavanjem nisam znala što dobivam, nisam znala tko joj je šukundjed, pradjed, ni tko joj je otac, niti kakvog će karaktera ili izgleda biti, ali dobila sam najdivnije i najpametnije biće koje mi je uljepšalo život, učinilo me boljom osobom i zbog kojeg mi niti jedan dan nije prošao bez da sam se iskreno nasmijala.