‘Idem na more, psi moraju na čuvanje, prijatelji ih ne mogu paziti. Što da sad radim?‘

Odlazak na more predstavlja veliko veselje, ali i stres vlasnicima pasa. Ja, konkretno, ljetujem u kućici svoje majke koja me sramežljivo zamolila da ne dolazim sa sva tri psa. Razumljivo. Prošle je godine bilo određene štete, priznajem. Nessie, staričicu kojoj je potrebno tetošenje smo vodili sa sobom, a za mali je tandem iz pakla (Šapica i Oberon) odlučeno da ide na čuvanje. I tu počinje gnjavaža. Moja standardna teta čuvalica nije u mogućnosti uskočiti, većina mojih prijatelja ima vlastite pse i cijela priča djeluje bezizlazno.

Nikad u životu nisam pse ostavila u hotelu i zapravo nisam sigurna što tražim. Po društvenim mrežama gledam fotografije, ali nisam zadovoljna. Ako mi se ženska dopada, za moj ukus je previše pasa u jednoj prostoriji jer je Šapica očito na mene nesklona velikim društvima, ako je tip čuvanja blizak mojim željama, vlasnica obrta ima pogled zbog kojeg bi da je muškarac bila česta žrtva preventivnog napada suzavcem. Dvije osobe u koje bih možda imala povjerenja su krcate ili ne odgovaraju na poruke. I što sad?

Zacvilim svom prijatelju i suučesniku u zločinima nad YouTube-om Tomislavu Fiketu. Potajno se nadam da ću baš njemu uvaliti pse, ali on mi kaže da se javim Rujani Jeger, što je prilično smisleno. Ona mi govori o genijalnom treneru koji ima vlastiti hotel. Kune mi se da je njeni vlastiti psi ignoriraju kad vide tog čovjeka. Radi se o hotelu Alpha Dog Team koji se nalazi u mjestu Petina. Vlasnik je Robert Kranjčec, vlasnik svih mogućih titula kad se o odgoju pasa radi. Valjda ne postoji natjecanje na kojem nije pobijedio. Telefonski se čujem s njim i iznimno ima par slobodnih mjesta. Vrlo brzo dogovaramo sve detalje, čak se ponudi da će sam doći po njih. I sad dolazi do trenutka kad se sve mijenja. Robert izlazi iz auta, upoznajemo se, krene prema Oberonu i Šapici, na što je Šapica po svom običaju nervozna i nepovjerljiva.

U tom trenutku on nježno položi ruku na nju i ona se umiri. Nepotrebno je napomenuti da se i ja trenutno umirim i da sam sad potpuno opuštena. Svima je jasno da nije isto ostaviti pse na dva dana i na dva tjedna. Ako moram birati između komocije i kontakta s čovjekom, odabrat ću ovo drugo. Makar kod Roberta nije ni potrebno birati. On nudi nekoliko paketa, psi mogu biti s njim ili u vrlo prostranim boxovima uz svakodnevno istrčavanje i brigu, a velika stvar je i da je veterinar na raspolaganju 24 sata dnevno. Ono što nisam očekivala je da će Robert s mojim psima trenirati, da će se aktivno baviti socijalizacijom, da ću dobivati video snimke svoje Šapice bez brnjice kako se bezbrižno igra s drugim psima. U ta dva tjedna napravljeno je čudo. Šapica se, premda i dalje ulazi u kontakt tek kad je potpuno opuštena, divno igra s drugim psima. O tome da su se vratili veseli i zdravi ne trebam ni pisati. Volim pse. Volim životinje. Robert zna što je životinja i što joj je potrebno da bi bila sretna i svoja.

Poučena iskustvom ovog ljeta, preporučila bih da se smještaj za ljubimce počne tražiti već u svibnju. Naime, imala sam ludu sreću da je kod Roberta bilo slobodnih mjesta, a znam i da su mnogi prijatelji s kojima sam razgovarala imali sličnih problema.

Znam gdje će moji psi sljedeće godine jer sam oduševljena. Ali čula sam izvrsne stvari i o hotelu Paspalace, luksuznoj uživanciji za pse gdje su psići nekolicine mojih poznanika proveli neko vrijeme. Provjerite sve opcije, odvagnite što vam je važno i baš uvijek vjerujte preporukama drugih vlasnika pasa.