Židak: Vaha je bio Dinamov bijeg s Balkana, most prema Europi. Mamić ga je srušio

Već jedanaestu godinu kotrljaju se trenerske glave niz Dinamove štenge. Od Ilije Lončarevića, preko Marijana Vlaka, Ćire Blaževića, Nikole Jurčevića, Nenada Gračana, Josipa Kužea, Branka Ivankovića, Zvonimira Solde, Krune Jurčića, Velimira Zajeca, do Vahida Halilhodžića, sve u režiji Zdravka Mamića. svemogućeg Dinamova šefa, kojem nitko ništa ne može. I sve se to događa s blagoslovom predsjednika Mirka Barišića i uz visoko pokroviteljstvo počasnog predsjednika Milana Bandića.

Uvijek po istom scenariju. Kada treneri dolaze pod Dinamov krov, pozlate ih Mamićevi epiteti - "Nikad u Dinamu nije bio boljeg trenera", a glave im padaju uz rečenicu "Da te moje oči više ne vide" . Uzmimo da je u novijoj Dinamovoj povijesti bilo šest velikih trenera i sve su ih otjerali maksimirski svemogući. Tomislava Ivića najurio je Ivo Vrhovec, Otta Barića i Osvalda Ardilesa Zlatko Canjuga, dok se s Ćirom Blaževićem i Vahom Halilhodžićem obračunao Zdravko Mamić. I kada se sve zbroji, na pamet nam pada da u Maksimiru ni Mourinho ne bi opstao...

U petak sam svratio u Maksimir na Dinamov meč protiv Intera, ponajviše zbog razvikanog Trajkovskog. Nakon prvih 45 minuta bilo mi je žao što nisam ostao kod kuće i zabavljao se gledajući vodoinstalatera kako prekapa po kupaonici i popravlja vodokotlić. Bilo bi uzbudljivije i zanimljivije...

Okej, Dinamo je pod ravnanjem Vahida Halilhodžića igrao s previše respekta prema Hrvatskoj ligi, ponekad čak i staromodno, s naglaskom na jakoj obrani. U pravu su Vahini kritičari koji kažu da se u smislu napadačke igre nije pomaknuo s nule. Ubio je Sammira, Rukavinu, Kramarića, Palića, nije afirmirao Kovačića, nije učinio ništa što obećava Dinamov proboj u Ligu prvaka. Prvenstvo je osvojio na Mamićeve mišiće, kao i mnogi treneri prije njega, koji su bili jeftiniji i imali su manje zvučno ime. Ali...

Vahid Halilhodžić je u Maksimiru simbolizirao obračun s uskogrudnošću, lokalnim primitivizmom i sirovošću, on je bio Dinamov most prema Europi.

Bio je Vaha bijeg s Balkana, makar je on rođen duboko u njegovoj utrobi, bio je odlazak iz vilajeta, bez obzira s koje strane "mostarskog mosta" dolazio, njegov boravak u Zagrebu bio je približavanje standardima Lige prvaka. Ma koliko se ona iz perspektive 1-0 činila daleka. Obračun s Vahidom Halilhodžićem je povratak u "šumu". Zdravko Mamić je brzo izbrisao iz memorije da mu je Vaha spašavo glavu. Pa ako je već i trebalo doći do razvoda, a bilo je diskretnih naznaka s obje strane, brakorazvodna parnica je trebala proteći gospodski i sa stilom. Na žalost, gospoštija i uglađene manire već dugo ne stanuju u Maksimiru.

Zdravko Mamić je opet srušio most prema Europi, iako će se on pravdati da je spašavao kuću koja gori. Spašavao je obećanje da će za stoti rođendan Dinamo napokon postati europski građanin i to je potez klupskog menadžera. Nas bi, međutim, zanimao stav prvog čovjeka kluba. Ali, čini mi se da je toliko hvaljeni predsjednik Mirko Barišić ostao bez riječi i da je zatečen Vahinom ostavkom kao zagrebačka zimska služba kada padne snijeg. Predsjednik se čudi, a njemu bi, ipak, sve to najmanje trebalo biti čudno jer, ako već ne kreira klupsku politiku, onda je "škropi svetom vodicom" i svi potezi iz kancelarije vuku se uz njegov blagoslov. Predsjedniče, izađite na svjetlo dana i kažite...

S Vahidom Halilhodžićem odlazi jedan neatraktivni Dinamo, ali odlazi i miris velikog trenera, zbog kojega je uredništvo francuskog L'Equipea namjeravalo u Zagrebu otvoriti dopisništvo. Odlazi trener koji je već igrao u Ligi prvaka, koji je bio na Old Traffordu, koji je u Parizu vježbao Ronaldinha, a u Abidjanu Didiera Drogbu. Ako takav trener odlazi u suzama i s kletvom "Nikada više u ovaj mračni vilajet", onda ni s nama nešto nije u redu. Kada tjeraju Jurčevića, Bagu, Vlaka ili Ivankovića, Zagrepčani će reći "O'te v rit", ali kada se otkaže Iviću, Blaževiću, Bariću, Ardilesu ili Halilhodžiću, onda je to zbogom pameti. A sve se to već dogodilo u Maksimiru. Na žalost, i u klubu s prefiksom "građanski", koji je trebao simbolizirati finoću u ophođenju i manire. No, sve je isto kao lani.