Snaga Špacinog Hajduka je mediteranski mentalitet s germanskom krvi!

Eto, pala u Splitu Europa! Zaboravila na Antu Vukušića? A sve je već bilo spakirano za srcedrapateljski komentar kako je to naša nogometna realnost i kako nemamo što tražiti u Europi, bilo da su Grci ili Belgijanci, Marokanci, Argentinci, Česi, Poljaci i ostali u krcatom strancima Anderlechtu. Jer u omjeru između Suareza i Ibričića bolji je ipak bio Argentinac pokrivši teren kao nekad Brane Oblak i samo što sam sebi nije dodavao iz manevra u špic, s krila, bilo kako.

Tražeći to zašto trebalo je napisati da je ipak sve u primi i daj. Tu je Anderlecht Europa, a nama se balun odbija od noge kao i većina ostalog u vladavini neznanja. Međutim, Kerum se provukao na sjednici Gradskog vijeća ujutro, a onda i popodne u Poljudu. Spasili su ga ujutro esdepejci jer je Mali Baja bio navodno u Iranu pa je falilo onih što ga hoće srušit u Vijeću, ali tu je alkar Ante Vukušić i gađa sinjski u sridu koristeći sučevu nadoknadu.

Iako je gost ostavio dojam moći pa je na momente izgledalo da se i poigrava, ipak pobjeda Hajduka nikako nije nezaslužena jer je baš Hajduk pokazao karakter bodren košarkaškim učestalim izmjenama Stanka Poklepovića i tako je držao tempo do samog kraja, pa su Belgijanci konačno popustili. Taj novi hajdučki mentalitet koji se ne predaje - mediteranski - kao da ima i germanske krvi - glavna je snaga Špacinih “bijelih”.

Dobiti velikog Anderlechta sa Suarezom nije bilo što, ali mora se priznati da ni taj Anderlecht nije zaslužio toliki respekt jer imao je i Suarez svojih propuštenih šansi usprkos visokom znanju i vještini. Sredinom prvog poluvremena Belgijanci su potpuno uzeli stvar u svoje ruke i Špaco se očajnički spašavao gurnuvši uz Vukušića drugog špica u Ibričiću. Tom prekomandom prisilio je Anderlecht da smanji gas u ofenzivi, a zaradivši tako odmor Poklepović je u drugo poluvrijeme ušao s planom da gosta iz etape u etapu lagano razoružava.

Kad je izašao Suarez jer je i Anderlecht nestrpljivo potražio šansu u Lukakuu, Hajduk je odahnuo i krenuo na sve ili ništa. Svaka čast, Špaco je inzistirao na “čudu” i sad imamo novu Pirju za pretakanje Špacinih “batuda” kao za novi Klaićev rječnik. Poljud je sve skupa ipak doživio spektakl, kako Poklepović kaže - onu njegovu pravu nogometnu ekstazu u trenutku kad su mnogi već opasno počeli napuštati tribune.

Srećom je završilo ovako, jer ostaje nezaboravna Torcidina priredba i fenomenalan dekor za šarmiranje Europe, ali ipak i jedna psovka kroz zube. Bio je to transparent s porukom Štimcu “Igore, odjebi!” Ipak malo previše i bez stila. Da sam Torcidin odvjetnik, nabacio bih se insinuacijom da se sudeći po tom otporu prema Štimcu u redovima Torcide sigurno pojavio - Vlatko Marković.

Lako se sada zezat kad je sve tako prošlo, ali činjenica je da se u drugom poluvremenu Štimac nije više pojavio u loži gdje je paradno sjeo s Alenom Bokšićem, poručujući s kim je sve u savezništvu i jurišu na HNS. Pustio je Torcidi da se zasad osjeća pobjednički.