Ne znam sa ženama, ali u važnim su trenucima pouzdanije nego muškarci

Nikad nisam znao sa ženama, što su potvrdila i dva moja neuspješna braka s istom ženom. U trećem pokušaju bio sam nešto bolje sreće, iako moj zahrđali senzibilitet ne može prešutjeti da nova gospođa tak’ hrče da ni u spavaćoj sobi ne mogu pobjeći od - vuvuzela!

Kao što ne znam sa ženama, tako ne znam ni pisati o njima. Moji heroji su gladijatori ili profinjeni nogometni tehničari, čiji senzibilitet obično završi pod kramponima i na nosilima, kao što je bio slučaj s Eduardom da Silvom, od kojega su više puta ozlijeđivani samo Ivica i Janica Kostelić. Njima je otići na operaciju koljena kao “naručiti hot dog”.

Iako su me često optuživali za podcjenjivački odnos prema ženskom sportu, žene su u odsudnim trenucima čvršćeg karaktera i pouzdanije nego muškarci! Nekada Janica Kostelić, a danas Blanka Vlašić toliko su superiorne da je na mitinzima na kojima nastupaju jedina dvojba - tko će biti drugi? I ako se osvrnete unatrag, naći ćete šampionke poput Ive Majoli, Janice Kostelić i Sanje Jovanović, sportašice najviše svjetske klase, koje su imale samo roditeljsku logistiku, do današnjih šampionki Sandre Perković i Blanke Vlašić, kojima je sam Bog usadio šampionski duh...

Sjećam se da je ovoj naciji živce kidao Goran Ivanišević, zbog njega smo se najviše nervirali dok napokon nije došao do vrha u tako dramatičnom meču da se i najveći glumac našeg doba Jack Nicholson popeo na stolac i pljeskao hrvatskom teniskom čudu. Ali, kleli smo odvratno, kako mi to već znamo, nakon svakog loše odigranog poena, iako ni Ivanišević nije teniski stroj, kao što nije ni stroj za pobjede Mirko Filipović, kojemu bi prilikom rijetkih poraza odmah nadjenuli ime “ležeći policajac”. Ivicu Kostelića nismo slavili zbog skijaških pobjeda, već smo ga anatemizirali zbog izjave da je “spreman kao njemački vojnik četrdesetprve”. Jedino je bez zamjerke bio Dražen Petrović, dok smo najvećima, a to su bili Toni Kukoč i Davor Šuker, pincetom vadili karakterne mane. Danas ima pametnjakovića koji optužuju Jakova Faka za izdaju, ali nije nas smetalo kada je Bugarin Pešalov donosio medalje uz “Lijepu našu”, ili kada smo posvojili Brazilca Eduarda da Silvu.

Zadivila me superiornost Blanke Vlašić. Bog joj je dao figuru, prkos s kojim napada letvicu, unutrašnju ljepotu sportskog duha, kakvog nikada nisam vidio na licu nogometaša, kojima je sve to, ipak, samo posao. A svi ti naši nogometaši su za Blanku Vlašić mali miševi, jer, ona i kad nije u top-formi, osvaja europska i svjetska prvenstva. Kad dođe na vrh, vjerojatno će skočiti tih famoznih 210 centimetara i zauvijek postati Blanka nacionale. Kao što će to zauvijek biti i Goran Ivanišević.

U cijeloj priči smeta me odnos medija, koji se ne znaju oduševljavati savršenstvom Blankinog skoka ili Janičinom vožnjom na jednoj skiji, glavna vijest je da je u gledalištu bio - Nikola Karabatić, ili u Janičinom slučaju neki Boris. Mediji bi se najradije zavukli ispod kreveta Blankine spavaće sobe i prisluškivali. To je već izopačeno, ali, tome su nas naučili engleski tabloidi, to je postala moda u cijelom svijetu i zato u izvještajima iz Barcelone nisu dominirala 203 centimetra, niti emocije s kojima je jedna sportska Venera trčala pobjednički krug ili zastava kojom se ponosno ogrnula, već njezin novi dečko. Francuski rukometni reprezentativac iz Trogira...

No, govorio sam o ženskom karakteru. I dok za Blanku Vlašić možete mirne duše reći da je “ Usain Bolt ženske atletike”, za Luku Modrića ili Marija Mandžukića ne možete reći da su Wesley Sneijder ili Diego Forlan. Iako Luka Modrić zarađuje 70.000 funti tjedno i za Blanku Vlašić je “teksaški milijarder”, ne mogu se usporediti. Jer, Blanka osvaja svjetska i europska prvenstva, a “Luka Modrić” se na neka i ne kvalificira. Luka Modrić je samo sinonim za sport za kojim Hrvati luduju, ali u tom sportu Hrvatska nikada nije došla do finala, a u svojem 14-godišnjem prisustvu na velikim natjecanjima, jednom je promašila europsko, a ove godine i svjetsko prvenstvo. Jedan nogometni klub-bogataš iz Zagreba već 40 godina se bori za status europskog građanina i dao bi milijune za Božić u plavom, a Janica Kostelić, Blanka Vlašić ili Iva Majoli mogu bor ukrasiti - zlatnim medaljama. Uz mnogo skromniju zaradu i vrlo skromnu logistiku. Uglavnom roditeljsku...

U zemlji u kojoj su Modrić, Mandžukić, Olić i Dudu važniji od zlatnih medalja, napokon smo shvatili da ne možemo biti indiferentni prema curama koje imaju petlju (skoro sam napisao - jaja, ali bi se to moglo krivo protumačiti, nap. p.), prema curama koje ruše rekorde, čiji je karakter tvrđi od kovine od koje su slivene medalje, koje su za sportsku slavu Hrvatske učinile jednako toliko kao Dražen Petrović, Goran Ivanišević, Ivano Balić ili Ivica Kostelić i koje su na kraju krajeva - svjetski sportski autoriteti!

Možete li se možda sjetiti nekog hrvatskog muža, koji je u ovom času u sportskom smislu ravan Blanki Vlašić?