JOSIP ŠIMUNIĆ NE ŽELI REĆI 'ZBOGOM' Krenuo je za trenera, ali vjeruje da bi još mogao igrati!

Joe Šimunić protiv Slavena Belupa “istrčao” je u odijelu. Izgledao nam je neobično, rijetko ga je javnost viđala u takvom izdanju. Općenito, rijetko se Joea Šimunića moglo vidjeti u “civilu” , fotografije Šimunića izvan terena pravi su raritet, nikad nije volio biti “estradna zvijezda”, sve ono što je htio da ljudi o njemu znaju bilo je vezano za travnjak. No, sad je došlo vrijeme odijela, na koje se i on i svi mi moramo naviknuti, odsad ćemo ga češće viđati u toj odjevnoj kombinaciji.

- Reći ću vam, gotovo je. Josip Šimunić je Dinamov igrač - objavio je pred novinarima u kolovozu 2011. i time zaključio jedan od najdramatičnijih transfera u povijesti HNL-a. Sjećate se, danima je trajalo natezanje Dinama i Hajduka za Šimunićem, Hrvoje Maleš tada je već objavio da ima potpisan ugovor s Joeom i da će on doći na Poljud, međutim, Mamići su na kraju bili spretniji i Šimunića “priveli” u Maksimir.

Obilježio HR nogomet

Nikad nećemo saznati što bit bilo da je otišao u Split, bio bi vjerojatno dočekan kao heroj, poput Nike Kranjčara, tko zna bi li možda i Hajduk imao koji trofej više. No, sigurni smo da bi oproštaj bio puno dirljiviji i pompozniji od ovoga koji je doživio u Zagrebu. Bez obzira što netko mislio o Joeu Šimuniću, slagao se ili ne s njegovim istupima i “pjevačkim nastupima”, bez obzira što je u zadnje vrijeme bio daleko od starog Šimunića, on, kao igrač, zaslužio je sigurno više od 710 gledatelja na svojem oproštaju. Obilježio je, na svoj osebujan, srčan način, jednu eru hrvatskog nogometa, 105 nastupa za reprezentaciju, 116 za Dinamo, dva SP-a, tri Eura, to nitko ne može izbrisati. U Dinamu je prvi put pokušao uhvatiti vlak za Europu, no, tada mladić, 1996. nije oduševio na probi, bila su to vremena kad je stasala jedna moćna generacija i kad za nekog klinca Down Under nitko nije imao vremena.

- Volio bih završiti karijeru u Dinamu ili Hajduku - ponovio je često puta u raznim intervjuima u zadnjih 15 godina, koliko je dijelom hrvatskog nogometa.

Na kraju mu se put spojio s Maksimirom, tri i pol godine svoje karijere dao je Dinamu. I, obilježile su to razdoblje promjenjive krivulje, bilo je dobrih i loših utakmica, a mnogi su ga prekrižili već nakon prve sezone, nakon one Lige prvaka, u kojoj je Dinamo primio sedam komada od Lyona. Tada ga je i Slaven Bilić stavio u zapećak na Euru u Poljskoj i Ukrajini, Šimunić je bio razočaran i prvi je put počeo razmišljati o kraju karijere. Ipak, krenuo je dalje, mogli bismo reći i da je odigrao sezonu “labuđeg pjeva”, a Igor Štimac vratio ga je u reprezentaciju. Sad kad vraćamo film, mogli bismo reći da je vrhunska karijera stala one večeri na Marakani.

Sam sebi presudio

Iako je bilo brutalno, iako je bio posljedica njegove pogreške, taj prekršaj nad Sulejmanijem bio je možda i ključan trenutak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. Šimunić je tamo spasio Vatrene, kasnije je onim pokličem nakon susreta s Islandom sam sebi presudio. I, nakon toga, bila je to agonija, zadnjih godinu dana Šimunić je igrao ispod svoje razine, produljivao si je karijeru, iako je svima bilo jasno da više nije spreman za najbolje partije. Kraj u Maksimiru dočekao je izvan forme, ozlijeđen, praktički otpisan, iako ni oni koji su ga zamijenili nisu bili ništa bolji od njega.

Bio je među najdugovječnijim našim reprezentativcima, trajao je punih 12 godina u “kockastom” dresu. Startao je protiv Južne Koreje 2001., oprostio se, dakle, s Islandom 2013. Pamtit ćemo njegovu vatrenu narav, domoljubni naboj, ushit nakon velikih pobjeda i suze poslije onog šokantnog poraza od Turaka.

No, onako na prvu da nekoga pitate po čemu će pamtiti Šimunića, vjerujemo da bi najčešća bila tri odgovora. Taj njegov transfer u Dinamo, zatim tri žuta kartona na jednoj utakmici, onoj protiv Australije te ovaj zadnji slučaj “Za dom spremni”, nakon kojega mu je presudila FIFA. Dojam je da je otišao razočaran, ljutit na mnoge, očito mišljenja da mu je u Hrvatskoj nanesena nepravda i da nije zaslužio linč. Barem tako objašnjavamo njegovu medijsku šutnju, koja traje već mjesecima, a i iz njemu bliskih krugova dobivali smo i potvrde da je to doista tako.

Nije lako reći ‘zbogom’

Ljetos je Josip Šimunić postao i otac, već je tada započeo pripreme za život poslije karijere. Nedavno je upisao i Trenersku akademiju, koliko čujemo, dosta je ozbiljno prionuo poslu, baš se ovih dana želi posvetiti učenju. Novu godinu će dočekati u rodnoj Australiji, a tamo možda i donijeti konačnu odluku želi li još igrati ili ne. Kako čujemo ponuda iz “egzotičnih” zemalja, s Bliskog i Dalekog istoka, ne manjka, ali to trenutno nije ono što bi Šimunića natjeralo da nastavi obuvati kopačke. Još vjeruje da bi mogao igrati u nekoj od zapadnoeuropskih liga, ne u prvoj, možda negdje u drugoj ligi... Nije lako reći “zbogom”, iako to u ovom trenutku izvjesnije od nastavka karijere. Međutim, znamo da je Joe nepredvidljiv, takav je bio sve ove godine, ne bismo se čudili da se oprosti negdje pred punim tribinama, 710 ljudi ipak je premalo za takvu karijeru.