INTERVJU SA ŽIDAKOM

ŠIMUNIĆ ZA JUTARNJI POTVRDIO KRAJ KARIJERE 'Najviše sam uživao na utakmici u - Beogradu!'

Završio sam karijeru, nogomet više neću igrati, dobio sam dijete, želim uživati s obitelji...

New York Times rijetko piše o Hrvatskoj, osim kada objavljuje plaćene oglase hrvatske Vlade. No, u studenome 2013. godine, nakon utakmice Hrvatska - Island, najugledniji list na svijetu objavio je nekoliko tekstova o Josipu Šimuniću. Usputno napomenuvši da je riječ o jednom od najboljih defenzivnih igrača u povijesti hrvatskog nogometa, NY Times je naglasak stavljao na njegov bizarni slučaj iz 2006. godine, kada ga je engleski sudac Graham Poll na utakmici protiv Australije isključio tek nakon trećeg žutog kartona, te zbog “nacističkog pozdrava” nakon utakmice s Islandom. Uz stidljivu napomenu da je “For the homeland” poklič, uz koji je hrvatski vojskovođa Nikola Šubić Zrinski u 16. stoljeću polazio u boj...

Razlozi za šutnju

Više od godinu dana Josip Šimunić je odbijao novinare. Ili su oni, kako će objasniti, odbijali njega i njegovu istinu. Stoga sam sa zadovoljstvom prihvatio sugestiju zajedničkog prijatelja Krešimira Šurine, koji nas je posjeo za isti stol. Odabrao je hotel Esplanade, jedan diskretni, aristokratski prostor, u kojemu se sugovornik osjeća ugodno čak i kada pitanja nisu najugodnija.

Je li razlog za šutnju bio i žestoke kritike, koji su inicirali neki mediji nakon utakmice s Islandom?

- Imao sam dobre razloge za šutnju. Bio sam iznenađen stavom većine medija. Nije me pogodilo, jer nisam ništa pogrešno napravio, ali su stvari otišle u krivom smjeru. Pet novinara iz raznih medija me zvalo, željeli su nešto reći u moju obranu, ali su mi kasnije poslali poruke da im je naređeno da ne smiju ništa napisati. Ne razumijem zašto, jer sam vjerovao u slobodu medija u Hrvatskoj. Ako su me već optužili za nešto, postoji i druga strana, svaka istina ima i lice i naličje. No, sve je išlo u jednom smjeru, pisale su se optužnice i pamfleti, ali, ja ću u budućnosti dokazati da nije bilo loših namjera i zato sam odbijao medije...

Vratili smo se 19 godina unatrag. Hrvoje Mrkša, Dinamov čovjek u Melbourneu, usmjerio je Josipa Šimunića prema Zagrebu. “Šaljem vam novog Beckenbauera”, poručio je Anti Pavloviću, a taj poznati nogometni radnik ga je poslao u Dinamo. Međutim, tamo nisu prepoznali Šimunićev talent. Bila je to prva “hrvatska rana” u karijeri.

- Dobio sam poziv od Hrvatskog nogometnog saveza, došao sam u Zagreb napraviti putovnicu, gospoda Ante Pavlović i Zorislav Srebrić su me pozvali da igram za Hrvatsku. Nekoliko dana sam trenirao s Dinamom, no, nisam to shvatio kao probu. I nije me ‘krivo procijenio’ Marijan Vlak, kako se pisalo u medijima, trener je bio Otto Barić. Nismo se dogovorili, vratio sam se u Australiju, igrao u Melbourneu i dočekao poziv iz Hamburga...

Je li Dinamo prva hrvatska rana? Nadali ste se da će vas zadržati?

- Jesam, nadao sam se. Dinamo obožavam od djetinjstva, u Dinamu je tada igrao i Mark Viduka. Nije me smetalo ni kada su me zvali klokanom. Ako voliš Hrvatsku, zašto ne bi igrao ovdje.

Ožiljak s Eura 2012.

Za razliku od vas, Mark Viduka je odbio igrati za Hrvatsku, iako je Franjo Tuđman inzistirao na tome, smatrajući Viduku simbolom povezanosti iseljene i domovinske Hrvatske.

- Mislim da je Viduka odigrao službenu utakmicu za Australiju prije nego što je došao u Dinamo...

Prije ovog intervjua, samo jednom sam razgovarao s Josipom Šimunićem, 2002. godine na Svjetskom prvenstvu u Japanu. Prije 13 godina je obećao da će karijeru završiti u Hrvatskoj. U Dinamu ili Hajduku, sasvim je svejedno.

- Održao sam svoju riječ, ne pričam ono što ljudi žele čuti, već ono što mislim i kako osjećam. Velika mi je čast što sam 3,5 godine igrao za Dinamo, s ponosom ću pričati djeci i unucima da sam igrao za Dinamo i Hrvatsku.

Zašto, ipak, Dinamo, a ne Hajduk?

- Volio sam Dinamo, ali i Hajduk, odgojen sam da volim sve što je hrvatsko. I želim naglasiti da sam odgojen da nikoga ne mrzim. S poštovanjem sam saslušao predsjednika Hajduka Hrvoja Maleša, no, onda su se pojavile špekulacije u medijima da sam već potpisao za Dinamo, da sam samo iz kurtoazije saslušao Hajduk, što nije bila istina. Samo sam dao riječ da ću zadnje godine igrati u Hrvatskoj. No, tadašnja djevojka, a danas supruga Kristina živjela je u Zagrebu, a i Dinamo je igrao u Europi, imao sam i privatni i sportski motiv.

Rastanak s nogometom i Dinamom pred 710 gledatelja nakon 105 utakmica za Hrvatsku i 116 za Dinamo svakako vas je razočaralo. Još jedna rana?

- Tako je - kako je, iako sam to drukčije zamišljao. Pokušavam ne misliti na to, pamtim samo sretne dane, lijepe trenutke. Nitko mi ne može oduzeti lijepe, a ni tužne trenutke, koje sam proživio s Dinamom. Dinamo je nešto posebno, posebno kada smo igrali u Ligi prvaka. I stalno sam se nadao da će dobri rezultati inicirati pozitivnu atmosferu, ali, na žalost, do toga nije došlo. Žalosni trenuci? Sportaši žele pamtiti samo pobjede, a od poraza i ozljeda ne možete pobjeći. Jedino mi je bilo žao što nikad nisam igrao pred punim Maksimirom.

Europsko prvenstvo 2012. godine još jedna je bolna točka u Šimunićevoj karijeri. Slaven Bilić ga je uporno ignorirao?

- Istina je da ponekad reagiram emotivno, ali ako pogriješim, posut ću se pepelom i reći - moj grijeh. Tada nisam napravio niti jedan incident iz poštovanja prema dresu, i iz poštovanja prema Savezu. Ali, jedan čovjek, koji je šest godina bio izbornik, kojega sam više smatrao prijateljem nego izbornikom, skoro da nije sa mnom progovorio ni riječ. Ni u snu mu ne bih prigovorio zašto je baš tih jedanaest poslao na teren, Bože sačuvaj, poštujem odluke trenera. Ali, očekivao sam minimum poštovanja, očekivao sam da će mi reći - Josipe, tako i tako. I sve bi bilo OK.

Međutim, ožiljak je ostao...

Kako ste se osjećali 2013. godine u Beogradu, kada se zviždalo hrvatskoj himni, pred očima hrvatskog ministra sporta palilo hrvatsku zastavu i krenulo s centra uz “Marš na Drinu”? Odigrali ste veliku utakmicu, priznali su to i srpski mediji, ali su vas “masakrirali” zbog starta na Sulejmaniju.

- Na toj utakmici sam iskreno uživao. Uživao sam čak i u atmosferi, priznat ću, obuzeo me nacionalni naboj. Iako je to bila jedna od najtežih utakmica u karijeri, ali, netko zbog teških utakmica ima traume, a netko uživa. Napravili smo rezultat koji nam je trebao, iako možda u nogometnom smislu nije sjajno izgledalo, ali, svi koji kritiziraju, trebali bi istrčati na teren, u taj kotao...

Start na Sulejmaniju je, kažu, odveo Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo?

- Napravio sam to za momčad i rezultat. Ne znam što bi bilo da je prošao, možda bi zabio, možda ne bi, to nikad nećemo saznati. Kao i uvijek, žrtvovao sam se za momčad, i da me pitate bih li to ponovno napravio - da, opet bih se žrtvovao. Zasluženo sam dobio crveni karton, hvala Bogu, Sulejmanija nisam ozlijedio...

Jeste li završili karijeru, ili još namjeravate baviti se ozbiljnim nogometom?

- Završio sam, nogomet više neću igrati, dobio sam dijete, želim uživati s obitelji...

Ipak, upisali ste trenersku školu?

- Da, za svaki slučaj, možda ću u budućnosti imati nogometnu akademiju za djecu. Pokušat ću akademijom povezati Hrvatsku, Australiju i Bosnu i Hercegovinu. Živjet ću po svijetu, supruga je rođena u Kanadi, sada idemo u Australiju...

Ako ćete biti trener, sežu li ambicije do trenerskih klupa Dinama i Hajduka?

- Ne vjerujem da bi me ikada prihvatili u Hajduku, ali je moguće da ću pokušati u Dinamu. Jednoga dana...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 11:40