Hajduk je otpisao Senijada Ibričića kad je imao 18!

SPLIT - Senijad Ibričić, za nogometne pojmove čovjek u godinama, rođen 1985. u Kotor Varošu, počeo u Podgrmeču iz Sanskog Mosta u Bosni i Hercegovini, a već u 18-oj s prvim, lošim iskustvom u Hajduku. Da je igrao u doba glasovitog Mostarca Blaža Sliškovića Bake s kojim ga neki uspoređuju, Ibro bi otprilike u ovo doba morao na odsluženje vojnog roka, a zatim bi se prodao nekamo vani.

Međutim, Ibrina karijera razvija se stabilno, u stalnome usponu, i još je tu. Protiv Rumunja je uspio čak i legendarnog trenera Stanka Poklepovića baciti nježno gotovo u sjenu, jer da je Špaco trener svih trenera u povijesti, ipak je činjenica da bez virtuozna dva Ibričićeva gola Hajduk možda ne bi sačuvao niti onaj jadni 1-1 remi.

Poklepović se jučer osvrnuo na jednog komentatora, nije ga htio imenovati, koji tvrdi da treneri nisu bitni, nego da treba pustiti ljude koji znaju da igraju. Sve je stvar konteksta, u pravu su i Špaco i nenavedeni komentator. Jer, koliko treneri ne mogu bez Ibričića, toliko ipak i Špaco treba Ibri.

Jer, Ibru nisu primili u Hajduk tada u osamnaestoj kad je prvi put osvanuo iz Sanskog Mosta. Bila je to 2004. kad ga nisu uzeli ni u Monacu. Ibro je na pripremama u Sloveniji u prvoj pripremnoj utakmici uvalio tri komada, ali ga Ivan Katalinić nije zadržao. Zato će debitirati u Zagrebovoj pobjedi nad Hajdukom (4-2) u Splitu i dogurati do navijačke nagrade “Ponos purgera” kao najbolji igrač sezone sa 31 nastupom i 12 golova, u jednom susretu uvalio je čak četiri...

Propala mu je još jedna proba, 2008. u kijevskom Dinamu zbog odštete prema Zagrebu, te ulijeće Hajduk s grižnjom savijesti otprije četiri godine. Ibro je za Hajduk potpisao na pet godina uz odštetu od milijun i pol eura. Ali naravno, ne njemu. Svi žive od takvih kakav je Ibro. E tada ga prvi put uspoređuju s Bakom Sliškovićem. Na debiju u prvenstvu za Hajduk Ibro iz slobodnjaka izaziva sjećanja na Sliškovića neobično atraktivnim pogotkom.

No, Ibro nema veze sa Sliškovićem, druga je to čak i pozicija, ali ono nešto umjetničko, osobno, igrati o svom trošku ili za svoj ćejf, e to je u Ibre kao i u Bake. Takvi mrse račune i trenerima, pa mu se i dalje događa da završi na klupi. Ali evo, u pet godina Hajdukove apstinencije od trofeja, prvi pokal, u Kupu protiv Šibenika, osvojio je ipak Ibro na Špacinu temu igre i akorde. Dao je bitne golove u seriji susreta s Karačićevim Šibenikom za bodove i za Kup.

Ibro je kao partner u špici podupirao i Hajdukova golgetera Nikolu Kalinića pod trenerskim vodstvom Ante Miše, te je kao egzekutor ili asistent sigurno pridonio mnogim Hajdukovim profitima, a postao je i ovdje miljenik publike te će osvojiti i Torcidino “Hajdučko srce”. Ibro je znači takvog kova, spreman davati, dati i gol ili za gol, uklizati u obrani, natrčati se više od najvećih vodonoša, umjetnik koji kao i svi veliki daroviti sportaši uživa ne sramiti se ničega nego se možda i više ponosi onim što mu nije urođeno, uklizavanjem, nego driblingom i golom, što je takvima kao on nešto svakidašnje.

Sada će mu rođendan, 26. rujna, a sada mu je po njegovoj vjeri i ramazan. Neki se pitaju što će biti sada kad Ibro prestane jesti...

- Ma nema straha - govori Špaco - trenirao sam ja dugo i u Iranu, pa jedno je što se poštuje vjeru i običaje, kao što i ja činim, ali drugo je na poslu. Takva su moja iskustva iz Irana, nikada nisam imao problema. Međutim, svaki čovjek ima pravo na svoj identitet i ne smije ga se vrijeđati, tako da u takvoj ljudskoj razmjeni i na poslu problema ne može biti. Naime, kratko rečeno, Ibro je kao profesionalac jedne svima nama zajedničke ‘civilizacijske vjere’, mogao bih se kladiti da je Ibro ovu veliku feštu, njegovu osobnu i našu klupsku, proslavio u granicama mjere koja priliči profesionalcu visokih kriterija.

Poklepović je govorio i o tome kako komunicira s Ibričićem, pa čak i inzistira na njegovoj slobodi, pa mu kaže da se ne udaljava od gola, da uvijek bude blizu, jer kako će inače zabiti...

Pa ipak, nogomet je takav, da samo Ibro može u onom trenutku primičući se šesnaestercu donijeti - da ne pretjerujemo - povijesnu odluku, a to je, ne dam nikome, svi misle da ću dati, a ovaj put neću i tako ću proći. Njegovi driblinzi bili su školski, racionalni, doslovno s predumišljajem i zato ih je tako staloženo, pa čak i usporeno, uspio izvesti. Bio je to njegov “slow motion” koji će se gledati više puta ponovno. A svi su vjerojatno u tom momentu čupali kosu. Sve dok Ibro nije zabio, pa kao i svaki teško shvaćeni umjetnik dokazao - Ja sam u pravu!