Prošlo je čak 9 godina otkako je debitirao za A reprezentaciju na turneji po Dalekom istoku. Već tada je, sa 20 godina, Mladen Petrić imao tretman odličnog napadača koji će u perspektivi imati glavne role u dresu Vatrenih. Devet godina kasnije statistika kazuje da je Petrić odigrao 37 utakmica za Hrvatsku i postigao 11 pogodaka. U rubrici posebnosti piše da je prvi i jedini igrač u povijesti Vatrenih koji je postigao 4 gola (Andora, 7. 10. 2006) na utakmici.
Analiziramo li karijeru tog igrača nepredvidljivih poteza na terenu, ali sigurne koliko i atraktivne realizacije, lako ćemo zaključiti da je klupski dio te karijere u stalnom crescendu (Grasshopper, Basel, Dortmund, HSV), naspram obrnutog trenda u reprezentaciji. Od igrača koji je stalno u tretmanu “opasnog strijelca”, koji se kontinuirano potvrđuje u Bundes i Euro ligi pogocima očekivalo se da će, u najmanju ruku, kroz 9 godina osigurati status prvotimca. No, činjenice ukazuju da Petrić, nakon Eura 2008. godine, u fokusima Slavena Bilića više ne uživa veliko povjerenje.
Danas, kad je očito da je Petrić u statusu igrača alternative, i to ne u svakoj utakmici, logično je postaviti pitanje zašto Bilić više nema povjerenja u sposobnosti igrača koji se bukvalno proslavljuje u dresu HSV-a. Zapravo, još je umjesnije pitanje, zašto Petrić nije u prvom planu ni onda kada nedostaje netko od prvih napadačkih izbora (primjerice Eduardo), ili oni nemaju kontinuitet nastupa u klubu, za razliku od Petrića kojeg gazde HSV-a “tjeraju” na igranje i onda kada je ozlijeđen i bez treninga?
Jedini logičan odgovor ovim dvojbama jest da Bilić više ne vjeruje Petriću kao u prvom ciklusu (2006-2008) kvalifikacija. Moglo bi se kazati da su dva trenutka ključna za takvu ocjenu. Prvi se dogodio na Euru 2008., kada je Petrić startao u prvoj postavi ali nakon meča s Austrijom izgubio je status prvotimca. Petrić je na to Prvenstvo došao zaliječen ali ne baš 100% fit (ozljeda leđa), te je “izgorio” u želji da odigra veliki turnir. No, slabiji dojam nastupa na Euru za Petrića je značio marginalizaciju, a potvrdu toga dobio je 11. listopada 2008. godine, kada je Hrvatska u Harkovu igrala protiv Ukrajine. Tada je Slaven Bilić, unatoč sjajnoj formi Petrića u klubu, koji je tresao mreže kao nikad dotad, optirao da pored Olića drugog napadača igra - Luka Modrić. Modrić je ostao na terenu 90 minuta, a Petrić (kao i Klasnić i Mandžukić) nije ušao na teren ni u nastavku meča koji je završio 0:0.
Od tada se Petrićeva reprezentativna situacija nije bitnije promijenila. Zanimljivo je i to da je napadač HSV-a briljirao u kontinuitetu u klubu, pa je tako u sezoni 2008/09. postigao čak 20 pogodaka u 40 utakmica Bundes i Europske lige, a prošle sezone je učinak povećao na 21 gol. Bitno je reći da je u prošloj sezoni taj učinak opterećen tromjesečnom pauzom zbog operacije gležnja! Izvanredan klupski učinak vjerojatno ima uzrok i u vjeri trenera u Petrićeve vrline, zbog čega mu se toleriraju i sporadične slabije partije. U reprezentaciji te tolerancije, čini se, nema. Hitrina i odlična tehnika, nepredvidljiv dribling i potez, instinkt za gol, sve su to vrline zbog kojih je i Bilić optirao za Petrića. Točno je da nekad Petrić djeluje nezainteresirano i pasivno, no dojam je da iza te “fasade” krije i brani emotivnu osjetljivost i karakternu ranjivost. Opet, ako su gore spomenute vrline danas jednako učinkovite (HSV) kao i prije, onda je logično upitati se zašto Petrić više ne može biti, ili nije, relevantniji faktor reprezentacije, odnosno ima li smisla igrača od 29,5 godina, kada mora pružiti najbolje od sebe u karijeri, uopće pozivati kao rezervu i bez povjerenja da može opet biti važan...