Ubojica ili tek čudak s ludom frizurom?

Prije nego što je tragično skončala, za plavokosu Lanu Clarkson znali su samo poklonici trash filmova. Sredinom osamdesetih, naime, bila je zvijezda “Deathstalkera” i “Kraljice Barbara”, niskobudžetnih fantasy akcića u produkciji Rogera Cormana, dok je u prestižnijim hollywoodskim projektima uspijevala izboriti tek poneku manju epizodu. Devedesetih joj karijera sve više stagnira, pa se u siječnju 2003. zapošljava u legendarnom losangeleskom koncertnom klubu House of Blues. Tamo 2. veljače, u sitne sate, upoznaje glazbenog producenta i skladatelja Phila Spectora te se pristaje luksuznom limuzinom odvesti do njegove vile u obližnjoj Alhambri. O tome što se u kući zapravo odigralo postoje različite verzije, no Spectorov vozač Adriano de Souza ustvrdio je da je njegov gazda nakon otprilike sat vremena izašao na sporedna vrata u stanju šoka i promrmljao: “Mislim da sam je ustrijelio” (a možda i “Mislim da sam ubio nekoga”). Lana Clarkson pronađena je u jednoj od brojnih Spectorovih soba, razbijenih zuba, s metkom u glavi. Je li pucala sama sebi u usta ili je to učinio domaćin, trebalo je tek ustanoviti.

Raskošna orkestracija

Slučaj je postao prvorazredna medijska senzacija. Kako bi ne bi, kada je Spector bio jedan od stupova američke glazbene industrije. U prvoj polovici šezdesetih nizao je hitove za ženske grupe The Ronettes i The Crystals, dok je pjesma dua The Righteous Brothers “You’ve Lost That Lovin’ Feeling” (na njoj je potpisan i kao jedan od skladatelja) proglašena najizvođenijom na američkim radiostanicama u 20. stoljeću.

Njegova specijalnost bio je tzv. zvučni zid, raskošna orkestracija primijenjena ne samo u velikom hitu Ikea i Tine Turner “River Deep, Mountain High” nego i na albumu Beatlesa “Let It Be”. Spector je to zvao “vagnerijanskim pristupom rock’n’rollu”, odnosno “malim simfonijama za klince”. Ponekad bi njegov zaštitni znak pristajao kao saliven, na primjer, na albumu Johna Lennona “Imagine” ili Georgea Harrisona “All Things Must Pass”, no u nekim prigodama poklonici rock-zvijezda bi protestirali jer je Spector znao izmijeniti prepoznatljiv zvuk pojedinih izvođača (slučaj s albumima Leonarda Cohena “Death of a Ladies’ Man” i Ramonesa “End of the Century”). Ipak, iznimno su ga cijenili, pa je 1989. uvršten kao neizvođač u Rock and Roll Hall of Fame, a magazin Rolling Stone ubrojio ga je među 100 najvažnijih ličnosti u povijesti rocka.

Privatno, bio je pravi ekscentrik. Kuća mu je bila puna pištolja i nije oklijevao da se uz pomoć njih našali ili zaprijeti gostima. Na prvom neuspjelom snimanju albuma “Rock and Roll” Johna Lennona čak je i pucao u studiju, iznerviran ponašanjem glazbenika. Otkako je 1974. imao težak prometni udes, od kojeg su mu na lubanji ostali ožiljci, počeo je nositi perike - što luckastije, to bolje. Redatelj Talor Hackford (surađivali su na ne baš uspjelom filmu “The Idolmaker”) opisao ga je kao čovjeka nevjerojatnih proturječja, nekoga tko i budan sanja.

Takvog je čudaka bilo lako demonizirati. Odmah se posumnjalo da je on ubio Lanu Clarkson, pušten je uz kauciju od milijun dolara, a njegova indiferentnost prema situaciji u kojoj se našao razabirala se po tome što je nekoliko mjeseci kasnije u jednom hollywoodskom restoranu upoznao 41 godinu mlađu Rachelle Short: djevojka je tamo radila i sanjarila o pjevačkoj karijeri, međutim, nakon što se zaljubila u svog udvarača i 2006. se za njega i udala, preuzela je vođenje svih Spectorovih poslova.

Tražila 5 minuta slave?

Spector to zbilja više nije mogao, jer mu je sredinom ožujka 2007. počelo suđenje za ubojstvo, koje je snimala i televizija. Iako to u Kaliforniji nije običaj, sudac je iznimno dopustio svjedočenje četiriju žena koje je glazbeni producent svojedobno također pozvao u svoju vilu i prijetio im pištoljem ako odu prije nego što im on to dopusti. Tužitelji su, čini se, imali lak posao, no Spectorova odvjetnica Linda Kenney Baden uspjela je izvući maksimum iz činjenice što svijetli sako optuženog jedva da je bio poprskan krvlju: da je on pucao, sako bi bio sav crven, no ako se Lana sama ustrijelila, mrlja ne bi bilo. Glumicu se nastojalo prikazati kao nesretnicu koja je na pragu četrdesete tražila svojih pet minuta slave i počinila samoubojstvo u kući slavne osobe. Kako se porota nije mogla usuglasiti (desetero ih je bilo za to da se Spectora proglasi krivim, dvoje protiv), sudac je odredio novi proces, koji je i održan 2009. godine. Ovaj put nije bilo Linde Kenney Beeson, koja zbog bolesti nije mogla voditi obranu, i Spector je osuđen na 19 godina zatvora zbog ubojstva. Kaznu i danas izdržava u kalifornijskom zatvoru Corcoran, a tek kada navrši 88 godina moći će zatražiti eventualno pomilovanje.

Poput mnogih, i poznati američki dramatičar i redatelj David Mamet smatrao je da je Spector kriv i da je zasluženo osuđen. U međuvremenu je pogledao dokumentarac “Agonija i ekstaza Phila Spectora”, dovršen nakon proglašenja presude i premijerno emitiran na BBC-ju, te shvatio da je i sam opterećen predrasudama.

U filmu Spector baš nije predstavljen kao simpatična ličnost, više kao razmetljivac koji se uspoređuje s J.S. Bachom, Georgeom Gershwinom, Irvingom Berlinom, Da Vincijem i Galileom, ali Mamet je zaključio da je presuda donesena možda i stoga što je javnost mrzila okrivljenog kao bogatu nakazu, koja smatra da joj je sve dopušteno. Uostalom, na suđenju se pojavio s perikom koja je predstavljala njegovu posvetu Jimiju Hendrixu.

Na suđenju s perikom

Za produkciju filma o Philu Spectoru bila je zainteresirana kabelska mreža HBO , koja je Mametu osigurala sve tražene uvjete nakon što se doznalo da Al Pacino želi naslovnu ulogu. Glumac je prije toga u dva navrata surađivao s HBO-om, u mini seriji “Anđeli u Americi” po drami Tonyja Kushnera te u TV filmu “Ne znate vi Jacka” (igrao je liječnika Jacka Kevorkiana, pobornika eutanazije) i za oba dobio nagradu Emmy i Zlatni globus.

Svojevrsna suradnja s Mametom već je ostvarena, jer je Pacino svojedobno briljirao na Broadwayu u njegovoj drami “Američki bizon”, a igrao je i glavnu ulogu u ekranizaciji njegova poznatog komada “Glengarry Glen Ross”, međutim, ovo je bio prvi njihov uistinu zajednički projekt, kao redatelja i glumca.

Iako je pisao vrlo uspjele scenarije za hollywoodske hitove “Nedodirljivi”, “Poštar uvijek zvoni dvaput” i “Hannibal”, Mamet je zapravo modernistički dramatičar i u filmovima koje sam i režira nesputano se poigrava dramskim obrascima. Stoga njegov “Phil Spector” nije ni klasični biografski film niti doku drama o suđenju koje je Amerika pratila bez daha. Jednako važnu ulogu kao i naslovni protagonist ima odvjetnica Linda Kenney Baden, koja je lik s kojim se gledatelj poistovjećuje, a ne Spector.

I ona na početku filma ustvrdi da je Spector sto posto kriv, ali kako se postupno upoznaje sa slučajem, shvaća da se zaletjela s preuranjenim prosudbama. Sklon metaforama, Mamet njihov odnos prebacuje na razinu mitologije: Spectorov dvorac je Minotaurova špilja koja očara odvjetnicu, tj. Djevicu, a privučena je i “čudovištem”, unatoč tome što ga mediji ocrnjuju.

Nju je trebala igrati Bette Midler, ali je morala odustati zbog povrede, pa je u posljednji trenutak uskočila oskarovka Helen Mirren: njezin suprug Taylor Hackford mogao joj je iz prve ruke ispričati svoja iskustva u radu s Philom Spectorom.

Uskočila Helen Mirren

U osnovi, “Phil Spector” je vrlo komorna TV drama sa samo tri kako valja profilirana protagonista (treći je Bruce Cutler, ugledni odvjetnik koji je kolegici Lindi Kenney Baden prepustio Spectorovu obranu, u interpretaciji Jeffreyja Tambora), te neobičnim natpisom u uvodu u kojem se naglašava da to nije “drama inspirirana stvarnim ličnostima sa suđenja, niti pokušaj da se oslikaju stvarne ličnosti, ali nije ni komentar o suđenju ili njegovu ishodu”. Spectorova supruga Rachelle cinično je zaključila kako je to napisano da bi se izbjegla eventualna tužba od strane obitelji (ona je zgrožena prostaklucima koje izgovara Pacino u ulozi Spectora).

Pokusno suđenje

Prva velika scena u kojoj odvjetnica ulazi u Spectorovu vilu i upoznaje njezina vlasnika podsjeća na niz klasičnih filmova u kojima se protagonist, običan čovjek s kojim je lako poistovjetiti se, upoznaje s ekscentrikom i njegovim začudnim prebivalištem te biva i protiv svoje volje zadivljen ugođajem tog mjesta: oskarovka Patrizia von Brandenstein (“Amadeus”) zbilja je magično rekonstruirala Spectorove sobe posvećene Abrahamu Lincolnu i Lawrenceu od Arabije.

Središte zapleta predstavlja odmjeravanje snaga Spectora i njegove odvjetnice, koja želi zorno pokazati (uz pomoć lutke u prozirnoj kupoli) kakve su posljedice kad netko puca sebi u usta i kada ga netko drugi ustrijeli pištoljem u to isto mjesto. Naposljetku, a to je i vrhunac filma, ona upriliči svom klijentu pokusno suđenje kako bi mu pokazala što ga očekuje: tom prigodom on, naravno, izgubi živce.

U završnici, pravi proces tek što treba početi, a odvjetnica još nije vidjela je li Spector poslušao njezin savjet i obukao se što “običnije”, no kada ga ugleda s afroperikom, svjesna je da njezina klijenta pred porotom očekuju samo problemi. “Phil Spector” uistinu je neobičan TV film, u kojem autor raspravlja o tome kako se lako podlegne predrasudama i kako je potraga za istinom nezahvalna rabota. Ni u jednom trenutku se ne ustvrdi da Spector nije ubio Lanu Clarkson, diskretno se provlači teza da to nije bilo ni ubojstvo niti samoubojstvo nego nezgoda, međutim Mamet se zapravo bavi paradoksima sudskog sustava u kojem ne postoji opreka “kriv je” i “nevin je” nego “kriv je” i “nije kriv”. Što znači presuda “nije kriv” dosad se interpretirala na bezbroj načina.

“Phila Spectora” pogledalo je na američkom HBO-u prošle nedjelje uvečer i na ponoćnoj reprizi milijun gledatelja, što je izvrstan rezultat za tako zahtjevno ostvarenje. Film na program našeg HBO-a stiže u jesen, točno u vrijeme dodjela nagrade Emmy, na kojima će Mamet i njegova ekipa po svoj prilici izboriti popriličan broj nominacija.