REPORTERKA JUTARNJEG U PENTAGONU 'Nemaju vanzemaljce i veliki crveni gumb za nuklearne projektile'

Ako sam se i iznenadila što u Washingtonu nema onoliko kontrola koliko sam očekivala, jedno je mjesto na kojemu je posve logično da su zabrane i kontrole najnormalnija svakodnevica. Pentagon.

Prvo zabrane; sve smo morali ostaviti u minibusu, osim putovnice i eventualno bilježnice i olovke. Ništa od fotografija, ništa od mobitela ili fotoaparata. Zapravo, čak i da vas kojim slučajem puste s mobitelom, samo je jedno mjestu u Pentagonu koje možete snimiti, a to je spomenik žrtvama koje su ovdje poginule 11. rujna 2001.godine. Najmlađa žrtva imala je tri godine, najstarija 71. A možda najstrašnija u svim tim strašnim pričama je ona jednog zaposlenika američkog Ministarstva obrane čiji je ured bio među prvima na udaru kada se avion urušio u Pentagon. On nije tada bio u uredu, bio je izvan Washingtona, na slobodnim danima. Da je bio u uredu, sigurno bi poginuo. I sad dolazi najstrašniji dio priče; on nije bio na radnom mjestu, ali je bio u avionu koji je letio iz Bostona i zabio se u njujorške Blizance.

Kroz Pentagon nas vodi američki marinac koji hoda unatraške pred nama s takvom lakoćom i elegancijom, precizno hvatajući pokretne stepenice, bez da trepne i pritom nas upoznajući sa posebnostima ove goleme zgradurine. Htio bi da se osjećamo opušteno u Pentagonu, a mi smo svi na niskoj razini baterija pa se vučemo za njim po nepreglednim hodnicima. Pet dana sastanaka, još uvijek na europskom vremenu u glavama, kada nismo u programu, svi smo željeli vidjeti što više, susresti se sa svim našim washingtonskim poznanicima i prijateljima pa nismo, priznajem, najentuzijastična grupa koju je marinac vodio po Pentagonu.

- Ako nećete razgovarati, mogu i ja u vas buljiti dva sata bez da išta kažem. Mi smo za to obučeni – kaže. Počinjemo se smijati.

Kratak pregled zanimljivosti iz Pentagona – u njemu radi 23 tisuće ljudi, nemaju veliki crveni gumb koji pokreće nuklearne projektile i nemaju zatočene vanzemaljce. Mogli bi, da se iz nekog razloga moraju zatvoriti od svijeta, tako izdržati šest mjeseci. Vojnici jedino ovdje ne moraju salutirati časnicima. Razlog je banalan – salutirali bi cijeli dan. Unutar zidova Pentagona nema signala za mobitel i zgrada su sa najviše kamera u odnosu na kvadraturu.

Odlazimo u ured pomoćnika zamjenika ministra za Europu, Jamesa Townsenda koji je pun fotografija i uspomena iz svjetskih ratova. Townsend kaže nekoliko važnih rečenica – prvo, da se Europa nikada nije, u svojoj modernoj povijesti, nalazila okružena s toliko sigurnosnih problema kao danas. Drugo, ako bilo tko napadne bilo koju NATO članicu, članak 5. odmah će se aktivirati, bez obzira na to što javno mnijenje nije raspoloženo za sukobe. Ako do toga dođe, Amerika će biti tu kao saveznik koji brani drugu saveznicu. “I ne samo mi, nego i svi ostali u NATO-u”, dodaje.

I treće – na kraju razgovora ga brzinski pitam za Hrvatsku i kupovinu zrakoplova F-16. “Krećemo se prema tome”, kaže, potapše me po ramenu i zbriše na idući sastanak. U Pentagon nije lako ući, ali zato smo izašli rekordno brzo. Vani je sparina, sunce štipa za oči.

Kupujem američku SIM karticu za mobitel, ima povoljni paket za pozive prema Europi, međutim, ne i za Hrvatsku. Još sam dobro prošla, moj bugarski kolega šokiran shvaća da Bugarska nije ni na listi.

Putujemo minibusom prema New Yorku. Od Washingtona do New Yorka trebat će nam pet sati – inshallah – kaže naš vozač.

Autobus je širok i udoban, baš kao i američke ceste. Gledam kroz prozor u druge automobile. Svugdje ista pošast – i ovdje svi pišu poruke ili telefoniraju dok voze. U subotu ćemo na Roosevelt Island u New Yorku, gdje će Hillary Clinton krenuti u svoju kampanju za predsjedničku nominaciju. Komentiramo u autobusu kako nam je drago da nam se raspored poklopio da smo baš u tom trenutku tamo. Nas troje novinara sretni smo jer ćemo moći izvještavati sa predizbornog skupa, prvoga po redu, a naše kolege političari jer žele vidjeti kako se kampanja vodi na američki način. Ionako su nam svi redom rekli da serije koje gledamo, od House of Cards nadalje uopće ne odgovaraju stvarnom životu političara u Washingtonu.

Po još jednom su Amerikanci posebni – s desne strane, dok se vozimo, odvaja se cesta na kojoj je ogroman natpis NSA.

Očekujem da to nije “ona” NSA, ali je. Neobično je da je postavljen putokaz za najjaču svjetsku “big brother” ekipu koja nadzire i prisluškuje što i koga treba. Brzo pokazujem njemačkom članu naše ekipe putokaz – jer su Nijemci najviše ulazili u debatu s prisluškivanjem, a zbog činjenice da su slušali telefon Angele Merkel, Berlin i Washington su se našli u kratkoj, ali značajnoj diplomatskoj zimi.

Pretpostavljam da se i u Langleyu na taj način ponose svojom najpoznatijom adresom – američkom CIA-om...Koliko god bih voljela da nas tamo odvedu, autobus ide prema sjeveru, u neponovljivi New York...