DNEVNIK REPORTEKE JUTARNJEG IZ SAD-a 'Amerika je ponekad okrutna... Ako si siromašan i bolestan, jedina krivica je - tvoja vlastita!'

Putujemo iz New Yorka prema sjeveru, u New Hampshire. Naš se vozač zove Boris, govori s jakim slavenskim naglaskom, ima trbuh toliki da mu se valja preko volana, i porno časopise u pretincu pored sebe. Sve bi to bilo u redu da nije najnamrgođenija osoba na istočnoj obali SAD-a, plus katastrofalno vozi. Pet sati se valjamo od New Yorka do Manchestera, osjećamo svaku rupu, trube nam svi kojima se nađemo na putu, a takvih je puno, a Boris suvereno drži volan minibusa i upravlja prema Concordeu, u kojemu nas dočekuju bajkeri i kiša. Pet sati nije progovorio niti dvije riječi, iskrcao je naše kofere i odjurio natrag.

Concord nije najživahnije mjesto koje je svijet vidio, mada je glavni grad New Hampshirea. Na ulicama nikoga nema nakon što padne mrak, čini se da ništa ni ne radi dulje od osam navečer. Ovo je američka savezna država koja je, statistike kažu, najsigurnija. Broj ubojstava u odnosu na druge je najmanji i po pitanju kvalitete života zauzela je prvo mjesto.

Gradske su ulice široke i uredne, kuće dovoljno razmaknute jedna od druge. Ovdje ima prostora. U odnosu na službeni Washington i kaotični New York, atmosfera je prilično opuštena. Više nas nitko ne pita dokumente kad naručimo pivo, što su stalno radili u Washingtonu, mada je posve izvjesno da imamo više od 21 godinu. Ipak, New Hampshire je prilično neobična, svojeglava država. Tu nema poreza na prodaju, nema visokog poreza na alkohol i duhan i svi koji su blizu jure ovamo kako bi se tu opskrbili. Na granici prema Massachussetsu – kojega zbog njegove porezne politike nazivaju i Taxachussets – trgovine svega i svačega jer je New Hampshire pametno odlučio biti trgovački raj i zaboraviti na većinu poreza koje druge države imaju. Jedna je od devet američkih saveznih država koje nemaju državni porez i prvi su ozakonili istospolne brakove.

Pred našim hotelom okupljanje bajkera; imaju godišnje druženje u mjestu tridesetak kilometara dalje. Kupili su pivo pa sjede ispred hotela kad se sve zatvori i pričaju, negdje do iza ponoći. U ovoj državi ne moraju nositi kacige, isto kao što se vozači ne moraju vezati. Neobična odluka, ali vlasti je brane stavom da smatraju kako ne treba ljudima govoriti ono što im nalaže zdrav razum. A i u skladu je sa motom države – Živi slobodno ili umri!

U New Hampshire često i puno dolaze političari jer je ovo jedna od ključnih država na izborima. U njoj se održavaju preliminarni izbori temeljem kojih vodeće američke stranke – demokrati i republikanci - određuju tko će biti njihov kandidat na izborima za predsjednika države. Zna se da republikanci neće dobiti ulazak u Bijelu kuću ako izgube New Hampshire. Gube ga od 2008. godine naovamo, i večeras je tu Hillary Clinton na večeri sa svojim biračima. Fini američki umirovljenik kojega susrećemo na roštilju, kaže da ima 85 godine i da je posljednjih pet godina demokrat, a inače je bio republikanac. Pa zašto je sada promijenio mišljenje?

- Promijenilo mi ga je republikansko vodstvo. Kad vidim njihove kandidate i što govore, ne mogu više glasati za njih – kaže. Pokazuje nam novčanicu od dolara koju aktivisti u New Hampshiru pečatiraju crvenim natpisom na kojemu stoji da se ne smije koristiti u kampanji.

Prkosni mali New Hampshire, u kojemu je 1.5 milijuna ljudi, država je volontera. Susrećemo jednu od njih koja nam objašnjava, tijekom tradicionalnog roštilja kojega su pripremili za goste iz Europe – posluženi su nam hamburgeri i salata - da su socijalne razlike ovdje velike. Postoje bogata predgrađa u kojima kuće imaju bazene, a ispred njih su parkirani najskuplji automobili, i nekoliko kilometara dalje siromašne škole u kojima su razredi pretrpani, a djeca gladna. Kao i kasnije, kada razgovaramo o tzv Obamacare reformi koja je pomogla da se situacija barem donekle stabilizira u zdravstvu s aktivisticama i pravnicama koje se bave tim pitanjem, na pitanje kako je moguće da su u jednoj školi djeca gladna ili kako je moguće da roditelji razmišljaju hoće li dijete odvesti doktoru jer nemaju novaca za pregled – čak ni samo onih obaveznih 25 dolara koliko se mora dati, bez obzira na zdravstveno osiguranje, pri posjetu liječniku – odgovaraju nam, sliježući ramenima, na isti način.

“U ovoj zemlji prevladava stav da, ako si siromašan ili bolestan, i ne možeš sebi priuštiti liječenje ili bolji životni standard, onda si ti za to kriv, ti si nešto pogreno napravio. U tom je smislu Amerika ponekad vrlo okrutna”, kažu nam iskreno...