FOTO Iva Mihalić otkriva: 'Lakše mi je ljubiti ženunego se skinuti na filmu'

Iva Mihalić, dobitnica ovogodišnje Nagrade hrvatskog glumišta, koju televizijski gledatelji mogu gledati u ulozi Tine u HTV-ovu serijalu ‘Nedjeljom ujutro, subotom navečer’, u razgovoru za Studio otkriva kako je pred kamerama ‘preživjela’ prvi poljubac sa ženom te je li joj to teže palo od scene seksa s muškarcem u filmu ‘Ćaća’.

• Dobitnica ste Nagrade hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje mlade umjetnice za ulogu Helene Vasiljevne Kuragine u predstavi ‘Rat i mir’. Jeste li se nadali tom priznanju?

- Bilo mi je drago kada sam dobila nagradu jer mi je ta uloga bila vrlo izazovna i intrigirao me problem te žene, Helene. Sam rad na toj ulozi, na problemu koji ona nosi, pomogao mi je da pomaknem neku svoju glumačku granicu. Lijepo je za to dobiti priznanje, no ne zanosim se, sad treba raditi dalje i pomicati neke druge granice.

• Godinu prije, zahvaljujući filmu ‘Ćaća’, osvojili ste i Zlatnu arenu za najbolju sporednu ulogu. Premda se to u vašem slučaju pokazalo netočnim, jeste li se, primajući to priznanje, prisjetili glumačkog ‘prokletstva’ po kojem dobitnik Arene sljedećih par godina ništa ne radi?

- Čula sam za to prokletstvo, nakon što sam dobila nagradu, ali dosta sam radila nakon dobivene nagrade, tako da možda to prokletstvo, kao i sva ostala prokletstva, djeluje samo ako u njega vjeruješ.

• Ipak, što mislite, čime biste se, da se kletva u vašem slučaju obistinila, bavili tijekom tih ‘ukletih’ godina?

- Teško mi je razmišljati po principu što bi bilo kad bi bilo. Tko zna, možda bi mi se otvorili neki sasvim novi horizonti. Makar, i ovako ima dana kada preispitujem svoje zanimanje, kada se pitam jesam li na pravom putu ili sam zalutala, ali uvijek nadvlada osjećaj ljubavi prema ovom poslu.

Kritika je dobrodošla

• Koji su, po vama, najveći problemi glumaca vaše generacije?

- Mislim da svaki glumac ima slične probleme, ali ništa slično nije isto. Možda bi se većina problema ipak dala svesti pod nazivnik borbe za opstanak u ovom poslu, odnosno pronalaženja načina da traješ, da nađeš neko svoje mjesto pod suncem.

• Kako podnosite kritike?

- Na njih sam pristala čim sam se počela baviti ovim poslom. Volim konstruktivne kritike iako, priznajem, kritiku nije uvijek ugodno čuti.

• O kojem ste zanimanju maštali kao djevojčica?

- Maštala sam o puno toga, ali maštala sam i o tome da ću jednog dana postati glumica. U sedmom razredu osnovne škole odlučila sam da ću pokušati krenuti u tom smjeru i nekako s godinama moj je poziv postao upravo ono o čemu sam sanjarila još kao djevojčica.

• Kako su izgledali vaši glumački počeci?

- Godine 2006. i 2007. bile su godine stjecanja mog prvog profesionalnog iskustva. 2006. sam radila prvu profesionalnu predstavu ‘Cirkus Šardam’. To je bila predstava za djecu u režiji Marija Kovača, a 2007. godine snimila sam svoj prvi dugometražni film, ‘Kradljivac uspomena’, s Vickom Ruićem. Te godine prošla sam i na audiciji za predstavu ‘Park’ u režiji Janusa Sikore u zagrebačkom HNK. Otada sam često radila u HNK kao vanjski suradnik, a 2011. godine dobila sam angažman. Svoja prva iskustva također sam stjecala i u kazalištu Mala scena i u Histrionima. Na počecima sam morala

svladati svu silu nesigurnosti: vječito preispitivanje vlastitog talenta, preispitivanje odabira ove profesije, morala sam naučiti biti hrabra i dati si zadatak da na svakom novom projektu probam pomaknuti neku svoju granicu, nekad veću, nekad manju, i ponekad u tome uspjeti, a ponekad ne. Isto tako važna lekcija mi je i strpljenje.

Bez velikih uzora

• Tko su vam bili glumački uzori?

- Nemam baš nekih velikih uzora, ali glumica koja me oduvijek iznova fascinira je Isabelle Huppert.

• Rekli ste da volite ples. Biste li se mogli zamisliti u ‘Plesu sa zvijezdama’?

- Ne znam, nisam o tome razmišljala. Volim gledati tango, ali ga ne znam plesati.

• Razmišljate li i o inozemnoj karijeri?

- Voljela bih da mi se jednog dana ostvari ta želja, ali ne inzistiram na tome. Mislim da je to poprilično velik glumački izazov, glumiti na stranom jeziku, proniknuti u sasvim novi kod misli i izražavanja.

• HTV-ovi gledatelji prate vas kao Tinu u serijalu ‘Nedjeljom ujutro, subotom navečer’. Tu igrate djevojku zaljubljenu u Sonju (Iva Babić). Mislite li da biste se u stvarnom životu mogli zaljubiti u ženu?

- Uvijek je lijepo vidjeti lijepu, šarmantnu, zanimljivu ženu, ali ne bih se mogla u nju zaljubiti.

• Zahvaljujući serijalu morali ste se s djevojkom poljubiti ispred kamera. Kako je to izgledalo na snimanju i je li poljubac uspio od prve, ili ste ga morale ponavljati?

- Uvijek ima par repeticija, ali nije mi bio nikakav problem poljubiti se s partnericom pred kamerama. Osim toga, Iva je izuzetna partnerica i nije bilo nikakve nelagode. To je dio moga glumačkog zadatka, uloge na koju sam pristala.

• Premda je taj poljubac bio dio vaše uloge i poziva koji ste odabrali, koliko vam je ugodno snimati takve scene, kao i poput one iz filma ‘Ćaća’, kada ste se morali razgolititi?

- Nisam osjećala nikakvu nelagodu prilikom snimanja scene poljupca s Ivom, a što se tiče snimanja scene seksa u ‘Ćaći’, najneugodniji dio je bilo to što je vani bilo minus deset Celzijevih stup-njeva, a kuća je bila poprilično hladna. Smatram da je ta scena opravdana scenarijem, a naravno da mi nije bilo ugodno. Ali nakon što sam se koncentrirala na ulogu i partnera, uspjela sam svladati nelagodu.

Privatno ostaje privatno

• Što vam je teže palo, poljubac sa Sonjom ili golotinja u ‘Ćaći’?

- Golotinja u ‘Ćaći’ je proizvela veću količinu nelagode, ali to je isto bio zadatak koji je trebalo svladati.

• Naposljetku, je li sve to ipak lakše od medijskog ‘razgolićavanja’ vašeg privatnog života?

- Da, ovo je neusporedivo lakše jer svoj posao volim, a medijsko razgolićavanje mog ili bilo čijeg privatnog života u meni ne budi niti jedan lijep ili, u najmanju ruku, pozitivan osjećaj.