U Halleu su prošlog tjedna proslavili 30 godina velikog i poznatog turnir na travnatim terenima. Poseban gost bio je Roger Federer, koji je u Halleu, baš kao i u svom Baselu, deset puta bio pobjednik. I premda je prošao 40., neke stvari se u njegovom životu nikada ne mijenjaju. Mirka mu je ostala prva i jedina ljubav u životu, a ostalo je, netko bi rekao, povijest. Naravno da Mirku i djecu najviše voli, ali druga ljubav je bila i ostala tenis. I danas, kada se umirovio, još uvijek je to tako i jer ga teren i dalje vuče.
- Istina je da mi tenis nedostaje, ali još nisam zamolio prijatelja da rezervira teren kako bismo odigrali iz našeg gušta.
U međuvremenu se pretvorio u gledatelja koji je i sam iznenađen koliko mu zapravo tenis nedostaje.
- Stalno kontroliram teniske rezultate, gledam ih ujutro, popodne i navečer i jako sam zadovoljan s onim što sam vidio. Ova nova generacija, kao i svaka druga, nudi nešto novo i posebno i nitko ne treba brinuti za razvojni put tenisa. Tenis je dobro i ostat će tako.
Imena nije spominjao. Naravno da su neki odmah pomislili na Carlosa Alcaraza, novog velikog i talentiranog Španjolca, zvijezdu koja se razvila brzinom munje, ali Federer nije oduševljen samo s jednim igračem. I nisu mu pritom važne godine.
- Pitajte Borisa Beckera kako se osjećao kada je sa 17 godina osvojio Wimbledon, ili pitajte Novaka Đokovića kako je njemu bilo kada je s 36 godina otišao do kraja u Roland Garrosu.
Izlet Rogera Federera na teniski turnir u Halleu opet je otvorio neka pitanja, ali ovoga puta veliki se majstor na vrijeme zaustavio. Samo je potvrdio da će u trenutku kad se osjeti potpuno spremnim i kad mu koljeno to dopusti opet, pa makar i rekreativno, ostati vezan uz sport koji mu je toliko toga dao. Nije nimalo čudo da tenisači i nakon tenisa žive s tenisom ili žive u njemu bez obzira na to što će ih netko etiketirati ljudima koji sve što znaju, znaju isključivo o tenisu. Ali ne brinite, nešto od svega je i život.
Kad smo se već dotaknuli proslave 30 godina Hallea, prisjetili smo se velikih hrvatskih trenutaka koji su se dogodili prije pet godina i koji su bili ne samo veliki teniski trenuci, nego i među najvećim trenucima hrvatskog sporta uopće. Počelo je baš negdje u ovo vrijeme u Halleu gdje je Borna Ćorić otišao do kraja i vjerovali ili ne u finalu pobijedio Rogera Federera. Ali ne Federera na kraju karijere, uostalom Švicarac je 10. naslov osvojio godinu dana kasnije. Istovremeno je na teniskim terenima Queen’s Cluba u Londonu Marin Čilić spasio meč loptu i pobijedio u finalu Novaka Đokovića.
Ali ni tu na scenu velikih rezultata i trijumfa hrvatskih tenisača nije pala zavjesa jer su u polufinalu Davis Cupa u Zadru svladali Amerikance, a potom senzacionalnu godinu okončali osvajanjem najvećeg svjetskog momčadskog trofeja pobjedom nad Francuskom u Lilleu.
Nije to bilo toliko davno da bi se zaboravilo, ali kako god okrenuli, vrijedno je prisjetiti se ponovo velikih trenutaka. Onakvih kakvi su u hrvatskom tenisu trajali desetljećima pa zato nikoga ne bi trebao čuditi podatak da smo ne tako davno u Roland Garrosu proslavili 50 godina od finala Nikole Pilića.
A da sve ne bi imalo samo mušku notu pobrinula se baš ovih dana Donna Vekić briljantnom predstavom na turniru u Berlinu, koji je za neke najbolja pozivnica za skorašnji Wimbledon, a za neke, kao i obično, pozivnica za oprez.
No, ono što se ne mijenja je ta slika hrvatskog tenisa koji povremeno izvuče asa iz rukava ili zeca iz šešira.