Rukometaši PPD Zagreba krenuli su u europsku sezonu porazima od GOG-a kod kuće i Magdeburga u gostima, nakon pobjede protiv Porta uslijedili su novi poraz u gostima kod Pariza i varaždinski remi s poljskom Wislom. Sljedeći u zagrebačku Arenu dolazi bukureštanski Dinamo, nova je to prilika da se hrvatski prvak makar trenutačno ubaci među prvih šest momčadi skupine A Lige prvaka, među momčadi koje će nastaviti natjecanje i nakon grupne faze natjecanja.
U toj vrlo jakoj konkurenciji, u skupini u kojoj je osim spomenutih još i trenutačno prvoplasirani mađarski Veszprém, predani Ivica Obrvan i njegovi igrači traže svoje mjesto pod suncem, mjesto koje zasigurno neće biti lako opet dohvatiti kao što je to, uostalom, bio slučaj posljednjih godina.
”Koliko para, toliko muzike”, to je, nažalost, stalna “mantra” današnjeg sporta, ne samo rukometa. A “para” u Zagrebu i u domaćem rukometu, kao i u sportu u cjelini, danas nema te je hrvatski klupski sport u stagnaciji, a rezultati koji su se nekad postizali, ostali su samo sjećanje. Klub koji je osvojio dva naslova prvaka Europe 1992. i 1993, a 1995., 1997., 1998. i 1999. igrao u finalima, danas više nije niti sjena onog što je nekad predstavljao. Nekad su u Zagreb svi dolazili sa strahom, a napuštali ga s “gaćama na štapu”. Danas, nažalost, Arenu ZG s osmjesima na licima napuštaju i klubovi iz drugog jakosnog ranga najboljih europskih klubova.
Opet nažalost, slična je situacija i u reprezentativnom rukometu. Dani najveće slave kad su osvojena olimpijska zlata u Atlanti 1996. i Ateni 2004., kao i svjetsko zlato u Portugalu 2003. davna su prošlost. Četiri srebra osvojena na velikim natjecanjima nakon toga (SP 2005. u Tunisu, EP u Norveškoj 2008., SP 2009. u Hrvatskoj, EP u Austriji 2010.) “potamnjena” su brončanom patinom nakon toga također četiri puta (EP u Srbiji i OI u Londonu 2012., SP u Španjolskoj 2013., EP u Poljskoj 2016). Jedno novije i izdvojeno odličje je srebro osvojeno na EP-u 2020. u Švedskoj - jedino odličje osvojeno u zadnjih šest godina.
Nedostatak financija
Za podsjećanje, izuzme li se ta lijepa epizoda u Stockholmu, nakon europske bronce u Poljskoj 2016., bez medalje je naš rukomet ostao na OI 2016., na SP-u 2017., domaćem EP-u 2018., na SP-u 2019., SP-u 2021., EP-u 2022., a na Igre u Tokio nije se niti otišlo. Stanje uoči predstojećeg siječanjskog SP-a u Poljskoj i Švedskoj doslovno je alarmantno.
Treba li podsjetiti - baš kao i u našem klupskom rukometu.
Naš proslavljeni as Vedran Zrnić, nezaobilazni član one generacije s Balićem, Metličićem, Džombom... te čovjek koji je ponikao u Zagrebu, svjestan je složenosti trenutka. Igrajući za Zagreb od 1996. do 2001. te kasnije za Prule, Gorenje Velenje, Gummersbach, Wisłu, Bešiktaš i Nexe na kraju karijere, Zrna je vidio i doživio sve - od ponora teških poraza, do isto tako velikih pobjeda koje se pamte cijeli život. Ovih potonjih u njegovo je vrijeme bilo više, a poraza manje, no “kolo sreće se okreće”. Ako razloge slabijih rezultata posljednjih godina uopće možemo tražiti u (ne)naklonosti Fortune. Prije će biti da su razlozi sasvim druge prirode, a Zrnić ih, kao djelatnik našičkog Nexea, lako detektira.
"Ponajprije je problem nedostatak financija koje su u našim klubovima, ne samo rukometnim, daleko ispod razine onih najboljih i najbogatijih europskih klubova. Kako da Zagreb izbori Final Four Lige prvaka ili Nexe završnicu Europske lige kao što je to bio slučaj s Nexem prošle godine?! Teško, gotovo nemoguće jer nitko od naših klubova nema igrače za tu najvišu razinu. Dodatni je problem apsurdno stanje u rukometu kao takvom, to je globalni problem rukometa, ne samo naših klubova. Teško je naći slobodnog kvalitetnog beka ili srednjaka pa čak i krilne igrače. Realno, poslije Ivana Čupića mi nismo “proizveli” takav kalibar igrača. Financije su presudne u tome što Zagreb ili Nexe mogu uzeti nekog igrača do 20 godina ili pak nekog tko je u zenitu karijere; za one najbolje na tržištu nemoguće je izboriti se. No, to nije “ekskluziva” samo rukometa, sav naš klupski sport, izuzev vaterpola, u sličnoj je situaciji. Nisu toga pošteđeni niti nogomet, košarka, odbojka... nikog nije bilo na zadnjem olimpijskom turniru."
Zrnić vidi i dodatne probleme koji se čine nerješivima.
"Problem je i infrastruktura, loša je u odnosu na konkurentsku, također, treneri su loše plaćeni i teško je i njih motivirati za rad i zadržati. Ukratko, ne piše nam se dobro, bilo na klupskom, bilo na reprezentativnom planu. Nacionalna vrsta također je u svojevrsnoj stagnaciji, pokazali su to rezultati na nekoliko zadnjih natjecanja. Zadnji je Euro bio kaotičan zbog pandemije korone, no pokazao je ipak da imamo neke mlade igrače na koje se može računati. Takvi će jednog dana možda i napraviti nešto zapaženo za reprezentaciju, no malo će dobrog donijeti našim klubovima koji moraju prodavati mlade igrače koje traže europski klubovi. Takav je zakon tržišta. Također, što se tiče reprezentacije, usred smo velike smjene generacije, a teško je od mladih igrača očekivati da izdrže u jakom ritmu desetak velikih utakmica u nizu u kratkom periodu. Ne bih tu toliko svaljivao krivicu na PPD Zagreb, koji uzima sve najbolje i pored kojeg je jako malo mjesta za ostale klubove. Čak i neke druge rukometne zemlje imaju samo po dva-tri jaka kluba, dok su ostali na nižoj razini. Ponovio bih, bojim se da nas ne čeka svijetla rukometna budućnost", zaključio je Zrnić.
Neizlječiva bolest sporta
Da, nešto je “trulo” u hrvatskom rukometu i pitanje je hoćemo li ikad više predstavljati velikog “igrača” na klupskoj međunarodnoj sceni. No, nije to slučaj samo s hrvatskim rukometom, to je, čini se, neizlječiva boljka hrvatskog sporta u cjelini.
Uoči predstojećeg rukometnog SP-a u Poljskoj i Švedskoj u siječnju ne baš ugodna pomisao; kamo sreće da nas izbornik Hrvoje Horvat, Domagoj Duvnjak i suigrači demantiraju.