Svjetska sportska čuda mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. U nogometu su to pobjeda Njemačke nad Brazilom u Belo Horizonteu (7-1), Maradonin dribling kroz špalir engleskih bekova 1986. godine u Meksiku, triler u finalu Lige prvaka 1999. u Barceloni kada je Manchester United u posljednjim sekundama pobijedio Bayern (2-1). U hokeju na ledu to je "Big Victory", pobjeda reprezentacije SAD-a nad SSSR-om 1980. godine u Lake Placidu (4-3), u tenisu je to trijumf Gorana Ivaniševića 2001. godine u Wimbledonu kamo je došao s wild cardom i sa 125. pozicije na ATP listi, a u finalu mu je pljeskao Jack Nicholson...
U rukometu je to pobjeda Hrvatske nad Poljskom u Krakowu (37-23) kada su već pokopani, oplakani i prežaljeni hrvatski rukometaši odigrali jednu od najspektakularnijih utakmica u rukometnoj povijesti. U jednoj su utakmici ostvarili dvije pobjede: nad Poljskom, domaćinom turnira i kandidatom za medalju, a istovremeno su poslali u rezalište i Francuze, hrvatski rukometni kompleks, najvećeg favorita za zlatnu medalju. Omeyer, Karabatić, Narcisse već su na putu za Pariz. Naš golman Ivan Stevanović sa13 obrana u infarkt utakmici pitao se gdje je nestao taj Omeyer, a ostali su se pitali što se dogodilo Karabatiću. Nikola, samo tri gola od najboljeg svjetskog rukometaša, nije li to preskromno? Kaže moj prijatelj Zlatko Žagmeštar da je to bila "lakrdija od prvenstva", da nikada u povijesti rukometa nitko nije igrao tako loš rukomet kao Poljaci, da je to bio cirkus, ali kada nekoga, tko je pobijedio Francusku, isprašiš po stražnjici s 14 golova razlike, pred 15.000 fanatičnih navijača, onda je to nešto. Veliko nešto...
Zapravo, kada razmislim, možda i nije važno kako će danas završiti meč protiv Španjolske. Sportski je željeti pobjedu i medalju, ali utakmica protiv Poljske ispraznila je naše rukometaše. Ili možda ne poznajem dobro taj svijet, možda ih je ta velika pobjeda nahranila novom energijom, možda je to nova inspiracija. Mogu izgubiti, mogu ostati bez medalje, ali svjetska rukometna povijest će više govoriti o toj utakmici, nego o osvajaču zlatne medalje. Osim ako to ne bude Hrvatska.
Bivši nogometni izbornik Niko Kovač držao se zlatnog pravila: "Defence win championship", a Jose Mourinho je izmislio najbrži protunapad u povijesti nogometa. Hrvatska je u srijedu navečer besprijekorno igrala obranu i munjevitim kontrama "ubijala" Poljake. Izbornik Babić je to pripisao nadnaravnim silama, vidio je u našoj nadahnutoj igri Isusove prste, Božju providnost, koja je samo iz njoj znanih razloga učinila Francuze "mlohavom" momčadi koja je s pola gasa odigrala meč protiv Norvežana i opušteno čekala da Hrvatska izgubi od Poljaka. I Božja providnost ima svoje simpatije...
Takk Norveška, au revoire Francuska, ola Španjolska! Hvala Norvežanima, zbogom francuskim kompleksima, bok Španjolska. A za sve koji nisu vjerovali, ili su duboko sumnjali u naš rukometni talent, podsjetit ćemo na pjesmu koju su Hrvati "ukrali" od Poljaka: "Još Hrvatska ni propala", ma što god o tome mislili autori katastrofičnih scenarija i prognozeri debakla. I oni koje sam pitao tko je taj Babić, a odgovarali su mi: "Ma, pusti, dalmatinska posla..." Hrvatska je još jednom, ovaj put u rukometu, ostvarila veliku pobjedu i ne trebamo se sramiti nazvati je povijesnom jer je jedinstvena, unikatna u svjetskim sportskim razmjerima.
Sjećam se odlaska naših rukometaša na Olimpijske igre u Ateni 2004. godine. Prognozirali su im krah, da neće dobiti niti jednu utakmicu, a dobili su svih osam. Losert, Kaleb, Metličić, Balić, Lacković, Vori i Džomba igrali su najljepši rukomet koji se ikada igrao na Olimpijskim igrama, bili su jedini dream team na tim Igrama. Kao američki košarkaši na Igrama u Barceloni. David je u Ateni na postolju stajao iznad dva Golijata, Nijemaca i Rusa, a svijet je tek tada shvatio da rukomet nije sirova snaga, ni sport za "glupu njemačku omladinu", da ima i dušu i umjetničku komponentu. Kinezi su rekli: "Možda su Hrvati lizali žabu?" Navodno žablji sekret sadrži izuzetna stimulativna svojstva...
Hrvatski rukometaši bili su svjetski prvaci, dva puta olimpijski pobjednici, jedino im fali europska zlatna medalja. Bilo bi krasno upotpuniti kolekciju, ali neće biti smak svijeta i ako se vratimo bez medalje. Možda će u petak navečer rukometaši lijegati kao vlasnici srebrne kolajne, možda će se u ponedjeljak ujutro probuditi kao vlasnici zlata. A možda će ih dopasti samo "drvena" jer najveća je tuga na ovakvim turnirima biti četvrti. Osim u ovom slučaju. Čak i ako budu četvrti, zaslužili su doček na Trgu bana Jelačića, oni su naši sportski heroji, koji su jednu izuzetnu sportsku godinu počeli spektakularnim rezultatom. Stanje nacije podiglo bi se još koju stepenicu više da i nogometaši na Europskom prvenstvu dosegnu Ćirin francuski rezultat i da se sve to okruni na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru. A ako rukometaši od mene traže savjet, možda bi trebali zatvoriti oči i liznuti žabu. I makar zvučalo arogantno, reći: "Dovedite nam te Španjolce..."