Dobije li u četvrtak Zagreb Nexe u trećoj njihovoj međusobnoj utakmici ove sezone, završit će igračka karijera Ivana Čupića (38). Velike priče su ispričane u njoj otkad je kao klinac krenuo iz Metkovića...
Tko je kriv da ste tako dobro u Metkoviću naučili rukomet?
- Mnogi su me treneri vodili u karijeri, igrao sam s najboljim svjetskim igračima i od svakoga sam naučio ponešto. A što se samog početka u Metkoviću tiče, rukomet je bio prvi izbor. Ili ideš u rukomet ili u mandarine. Zdravko Vučićević je bio prvi, naučio me tehniku, razmišljanje, igrao sam sve kod njega, morali smo svi znati sve. Nakon toga Mišo Veraja mi je dao ozbiljnost, rad za rezultat, tradiciju. Nije sve samo igra i šala, ima i puno odgovornosti. Ivica Obrvan je dao dozu profesionalizma, rada. Ti ljudi su mi dali neki prirodan put, meni je bilo samo da dođe vikend i da igram. Kasnije tek počneš shvaćati ulogu treninga, rada, rehabilitacije...
Nije ga bilo lako voditi
Najznačajniji suigrač?
- Ivano Balić s kojim sam igrao još u Metkoviću, igrač s drugačijim razmišljanjem, dosta smo se družili, razgovarali, zanimala su me njegova razmišljanja koja nisu bila u kalupu.
Kakav je bio Ivan Čupić za trenere?
- Nisam bio lagan, bio sam težak. Nije me bilo lako voditi, ali rekao sam nikad problem nije ako će netko biti dobar kao Čupić kada ja budem trener. Ovim putem se ispričavam svima ako sam bilo koga na bilo koji način povrijedio, bilo je i toga. Nikad s namjerom.
Koje je dijete draže ili koji je naslov draži, vječno je pitanje?
- Nisu naslovi. Najljepše je bilo igrati za Hrvatsku. Skupilo se 164 nastupa i 164 puta sam tada bio najsretniji čovjek. To ništa ne može zamijeniti. Kada igraš 164 puta za Hrvatsku, znači da si napravio nešto veliko. Druge stvari dolaze s klubovima, trenerima, suigračima. Kadetski, juniorski, seniorski staž trajao je 20 godina, ostaje žal za zlatom, Ostale medalje sam podijelio po kućama rodbini kojoj je to više značilo nego meni. Možda to nije lijepo, ali ja sam se nadao da će doći zlato.
Kako je bilo igrati bez prsta šuterske ruke najveći dio karijere?
- Tu dolazimo do faze zahvalnosti obitelji, moj otac i majka, moja supruga Nera, tada samo kćer Barbara. U takvim situacijama obitelj je najvažnija, jer bez nje počinješ negativno razmišljati. Moj metkovski mentalitet kaže da mora sve biti po mome i dva mjeseca nakon ozljede sam se vratio. Nikad nisam bio jedan od, uvijek sam težio da ne budem prolaznik i to me vodilo u životu. Ima dobrih i loših utakmica, ali golovi nisu presudni. Presudno je ono što ostaje, a ostalo je puno lijepih stvari. Da sam zabio važne golove, jesam, ali sam i promašivao.
Odlazi ponosan
Što će vam najviše nadostajati?
- Najviše će mi nedostajati svlačionica, zafrkancija, nošenje s pritiskom. Uvijek mi je bilo teško otići od nekuda zbog svlačionice. Svlačionica je ta koja radi momčad.
Žal ili zadovoljstvo nakon četvrtka?
- Zadovoljstvo i ponos, prvo na svoju obitelj, drugo da sam radio ono što volim.
Sljedeće sezone asistirat će Andriji Nikoliću na klupi Zagreba. Kakav će trener biti Ivan Čupić?
- Kao i igrač težit ću da budem najbolji na svijetu, koliko ću biti dobar, kakav će mi biti domet, pokazat će vrijeme i rezultati. Isto je bilo kada sam išao u Vigo kao klinac. Želio bih jednog dana voditi najbolje igrače, klubove, reprezentacije.
Otići iz Metkovića u Španjolsku prije gotovo dva desetljeća kao klinac, u jedan mali klub i napraviti takvu karijeru...
- Vjerovao sam da mogu. U Hrvatskoj osim Zagreba nije bilo kvalitetnog kluba za moj razvoj. Svi su pričali da ću biti dobar, ali ja sam želio vidjeti kako će to izgledati, jesam li ja uopće za to ili nisam. Birao sam svaki sljedeći korak, onako kako ja želim, birao sam klubove u kojima sam imao svoje mjesto, mogao napredovati.
Francuzi su bili skupi
Što najviše boli?
- Poraz u finalu Svjetskog prvenstva u Zagrebu 2009. i Olimpijske igre u Londonu 2012. To su bile najteže postaje karijere. Tu se moram opet vratiti na obitelj. Nema te dva mjeseca, svi te se zažele, a ja u depresiji. Oni su mi najviše pomogli da se vratim. To su prijelomni trenuci karijere. Nisam tada bio ni dobar igrač, ni dobar roditelj, ni dobar muž, ali sam se popravio s godinama, bolje kontroliram emocije. To valjda sve dođe s godinama. Francuska mi je skratila život. Da, bila je prva, najbolja, mi smo bili drugi. Većinom kada je trebalo oni su dobili nas, oni su bili naš Real Madrid. Bili su mrvicu bolji od nas.
Najljepša postaja karijere?
- Svugdje je bilo lijepo, možda samo u Löwenu - ne. A najljepše je bilo u Vardaru i Skoplju, gdje sam se osjećao najbolje.
Dotaknimo se i četvrtka, prve meč-lopte za naslov protiv Našičana.
- Ne nadam se, nego sam siguran da će u četvrtak biti moja posljednja utakmica. Da završimo sezonu s duplom krunom i da počnem raditi na novom poslu, kao dio momčadi za sljedeću godinu.
Ima li neki problem?
- Ima, kod Andrije igram najmanje - u svom je stilu zaključio Ivan Čupić.