Nema tu čuda iz Međugorja nego se stvar zove krvnička obrana i pobjednički mentalitet

Isus je nahranio pet tisuća ljudi sa samo dvije ribe i štrucom kruha. Ljudi kažu - čudo, premda se ta stvar zapravo zove tapas. Duhovite dosjetke kojom je izvjesni Mark Nelson prošle godine uzeo nagradu na popularnom Fringe Festivalu u Edinburghu, gdje se stand-up komičari nadmeću ubitačnim "onelinerima", sjetio sam se vidjevši kako nam rukometni izbornik pred kamerama u Poljskoj ponire u meditativne dubine, zahvaljuje na pobjedama Isusu i stanovitom Zlatku (vječnom oporbenjaku Žagmeštru, kritički raspoloženom TV komentatoru Saračeviću ili ipak duhovnom uzoru Sudcu?) te put do medalje predstavlja kao čudo iz Međugorja. Nema tu čuda uslijed predane molitve, poželio sam šapnuti izborniku, nego se stvar zove krvnička obrana i pobjednički mentalitet koji hrvatski rukomet kontinuirano njeguje posljednjih 25 godina. Ako baš nikako ne uspijevate zamisliti sportski život bez intervencije s neba, najbliže kategoriji čuda na netom završenom Euru možete stići ako se zagledate u sustav natjecanja. Ne sjećam se, naime, nogometnog ili košarkaškog turnira sličnog kalibra koji bi jednu momčad ostavio u igri za medalju nakon tri poraza, ali dok nisam odlutao stranputicom...

Osebujnim nastupima ispred kamere i uvođenjem Isusa u profani prostor rukometnog šesterca Željko Babić je obnovio zanimanje za temu koju je sportski, napose nogometni svijet u prošlosti pokušavao kodificirati. I pritom se, odmah recimo, ne može pohvaliti da je požnjeo osobit uspjeh. Blago prestrašena epidemijom stadionskog bogoštovlja među brazilskim nogometašima - nakon Kake i njegove potkošulje s natpisom "I belong to Jesus" stvar se rasplamsala poput požara - Fifa je 2009. godine upozorila šefove brazilskog saveza da njihovi igrači sve češće ispovijedaju vjeru "na spektakularan način".

Nije se radilo samo o tome da je Kaka dovodio u zabunu Milanove navijače tumačenjem prema kojem pripada Isusu, iako je u stvarnosti bio Berlusconijevo vlasništvo, nego i o želji Fife da zadrži suverenitet nad stadionima. Sepp Blatter je u suštini samo zdravo rezonirao - ako vam dopuštam da stadione povremeno zovete "hramovima nogometa", to ne znači da na njima ima prostora za druge bogove osim mene i moje dužnosničke kabale.

Fifa je zato podsjetila Brazilce na pravilo koje zabranjuje "natpise političkog, religijskog ili osobnog sadržaja na osnovnoj natjecateljskoj opremi". Kada je, međutim, s druge strane netko podsjetio na demokratsku tekovinu slobode vjeroispovijesti, svjetska nogometna organizacija brzo je ustuknula i pojasnila da ne zabranjuje religiju kao takvu. Kršćani se i dalje mogu križati uoči izvođenja jedanaesterca, muslimani neka proslavljaju golove klečanjem na travi. Nisam, doduše, siguran da je sloboda baš tako rastezljiva da bi rastafarijancima dopustila proslaviti pobjedu paljenjem jointa na centru...

Nogometni zakonodavci na koncu su zapravo tiho kapitulirali i prepustili praksi da piše sportsko-vjerske kanone, a kako su vrhunski sportaši često iskreno religiozan svijet, u toj se praksi nađe svakakvog blaga. Svijetao primjer (za promjenu) nudi Jose Mourinho koji je nedavno u intervjuu za The Telegraph govorio i o vjeri. "Vjerujem totalno i iskreno. Molim svaki dan za obitelj, djecu, ženu, roditelje i svaki dan razgovaram s Njim. Ipak, moram kazati da u stvarnosti nikada ne odlazim u crkvu da bih s Njim razgovarao o nogometu. Nikad!", objašnjava Mourinho.

Sjećamo se, naravno, i Joseovih kolega poput Glenna Hoddlea koji s Njim nije razgovarao ni o čemu drugom nego o nogometu i sljedećoj utakmici, a svlačionicu engleske reprezentacije krajem 90-ih je pretvorio u prostor mističnih seansi. "Kao skeptiku od početka mi je bilo strano njegovo ponašanje. I ne sjećam se da je baš pomoglo našim rezultatima", prisjetio se u biografiji ove suradnje Gary Neville i usput posvjedočio kako tanka postaje granica između raja i kraja utakmice...